Foto: Shutterstock

Je li vam se kad, dok ste slušali glazbu, nečiji pjev, gledali nečije umjetničko djelo, čitali nečije riječi, dogodilo da zanijemite? Da čitavim bićem zanijemite zbog neizrecive ljepote koja vas je pohodila? Da budete potreseni, pa i da se ne uspijete oduprijeti suzi?

Koliko li je ljepote nastalo, koliko li ljepote nastaje iz vjere?! Svaka, baš svaka vrsta umjetničkog iskaza obiluje ljepotom koja je plod, posvjedočenje čovjekova susreta, čovjekova života s Bogom. Usredotočimo li se na kršćanski govor u umjetnosti, u kulturi, kroz povijest, od vremena prvih kršćana do danas, otkrit ćemo ljepotu, ljepotu toliko obilnu, ljepotu toliko životnu, da je nije moguće obuhvatiti.

Vjera osposobljava čovjeka za ljepotu

Da, vjera se – uz to što se izriče ljubavlju, radošću, požrtvovnošću… izriče i ljepotom. No, nisu li upravo ljubav, radost, požrtvovnost… temeljni govor, izvorište ljepote? Čovjek koji nastoji izreći, živjeti svoju vjeru, neprestance traži sve neposredniji, dublji, uzvišeniji – a po tome i jednostavniji – iskaz, iskaz koji ništa, baš ništa neće izostaviti. Vjerujem da nije pretjerano reći da vjera, povjerenje otvara, osposobljava čovjeka za ljepotu. Po vjeri čovjek postaje osjetljiviji na ljepotu. On je nalazi ondje gdje je površno oko ne uspijeva zamijetiti. On je izriče i ondje gdje površna duša ne nalazi razloga progovoriti. Vjera čovjeku istodobno daruje i zauzetost i opuštenost. Zbog toga ljepota koja nastaje iz vjere nije naprosto ljudska tvorevina. Kroz nju istodobno progovaraju i čovjek i Bog. Ona je iskaz, odraz susreta i s Bogom i ljudima.

Iz knjige „Podsjetnik na dušu“ autora Stjepana Licea. 

Izdavač: Teovizija.

Naslove ovoga autora možete pronaći ovdje.

Book.hr