Foto: Shutterstock
I tako se moj život vukao iz dana u dan u dvorcu Kaltenstein. Jednog su me dana zovnuli: „Helme, imaš posjet!“ Preda mnom je stajala sitna gospođa s djevojčicom. Znao sam odmah da to nije bilo tko. U prvi sam tren pomislio da je jedna od mojih sestara jer im je bila nalik, ali je bila prestara za to. Osjećao sam nekakvu čudnu povezanost s ovom strankinjom. Tko bi to mogao biti?
Zbog riječi ove gospođe stao sam kao ukopan
Gospođa je prvo samo stajala i promatrala me fascinirano, gotovo poput tete koja godinama nije vidjela svoga nećaka i samo što ne prozbori: „Mladiću, što si narast’o!“ Zbog riječi ove gospođe stao sam kao ukopan: „Zdravo, Helme!“ rekla mi je tihim glasom. „Ja sam tvoja majka!“
Sledila mi se krv u žilama. Moja majka? Čudovište? Kurva, kako su je mnogi nazivali, koja me ostavila samog na polju s nekoliko mjeseci i koju više nikada nisam vidio? Koja je rekla mome ocu: „Kamo sreće da je Helme crknuo u jarku!“ I sad je tu preda mnom stajala sitna bezazlena gospođa držeći curicu za ruku.
Čak se i smiješila. Rekla mi je da je curica moja sestra. Sjeli smo.
Mrzio sam je iz dna duše, a istovremeno sam je neobjašnjivo volio
Dotad nisam imao pojma da imam još jednu sestru. Kad je otac izbacio majku, već je bila trudna s njom a da nije ni znala, ispričala mi je. Jedno smo vrijeme razgovarali u čudnoj atmosferi intimnosti i distance. Bila je moja majka, ali me odbacila. Nije me nikada željela. Zašto se vratila? Je li je grizla savjest? Jesam li joj nedostajao? Je li se htjela uvjeriti da patim za njom? Nisam znao. Mrzio sam je iz dna duše, a istovremeno sam je neobjašnjivo volio. Bio sam podijeljen u sebi.
Primijetio sam koliko sam čeznuo za obitelji, za domom s ljudima koji me vole i ne žele zlo
Nisam mogao prozreti njezine motive, ali tračak nade gorio je u meni: možda se ova žena promijenila i htjela me izbaviti odavde. Možda će se i moj život sada promijeniti nabolje. Primijetio sam koliko sam čeznuo za obitelji, za domom s ljudima koji me vole i ne žele zlo. Prije svega: kojima ja ne želim nikakvo zlo. Pred kojima ne bih morao glumiti junaka, braniti svoje mjesto ili se za njega boriti. Dom u kojemu me prihvaćaju i vole onakvog kakav sam. (…)
Iz knjige „Čovjek koji je pušio Bibliju”, autora Wilhelma Buntza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
