Foto: Unsplash
Dan je jedva počeo i… već je šest sati navečer. Tjedan je tek započeo, ponedjeljak je, a onda je za čas petak.
…i mjesec je već prošao.
…i godina je gotovo prošla.
…i prošlo je 40, 50 ili 60 godina našeg života.
…i sa zakašnjenjem shvatimo da smo izgubili roditelje, prijatelje…
I onda shvatimo da je već kasno da bismo se vratili. Dakle… pokušajmo iskoristiti što više vremena koje nam je preostalo. Ne ustručavajmo se potražiti aktivnosti koje nam se sviđaju. Dodajmo boje u sivilo života. Nasmiješimo se sitnicama u životu koje su balzam za naša srca.
I usprkos svemu uživajmo u miru vremena koje nam je preostalo. Pokušajmo maknuti to „kasnije“…
Učinit ću to kasnije …
Reći ću to kasnije…
Razmislit ću o tome kasnije…
Sve ostavljamo za kasnije, kao da će „kasnije“ biti naše. A ne razumijemo:
da će se kasnije – kava ohladiti…
da će kasnije – završiti godina…
da će se kasnije – promijeniti prioriteti…
kasnije – naše zdravlje više neće biti ovako dobro…
kasnije – djeca će odrasti…
kasnije – roditelji će ostarjeti…
kasnije – obećanja će biti zaboravljena…
kasnije – dan će se pretvoriti u noć…
kasnije – život će završiti…
Kasnije je često prekasno…
Zato… ne ostavljajmo ništa za kasnije, jer čekajući kasnije, možemo izgubiti:
najbolje trenutke…
najbolja iskustva…
najbolje prijatelje…
najbolju obitelj…
Danas je pravi dan… Sada je najbolji trenutak… Ne propustimo ga…”
Autor: Boucar Diouf
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.