Foto: Facebook
Prvo gromoglasni udar, zatim ljuljanje bolničkih zidova i hodnika…
Potres koji je pogodio Zagreb prije gotovo dva tjedna, ostavio je brojne posljedice ne samo na zgradama nego i na životima mnogih ljudi. U to nedjeljno jutro 22. ožujka, već nesigurne građane zbog pandemije virusa, zatresao je snažan potres.
Nakon zapovjedane hitne evakuacije, primalja Marinela Burek, ostala je u rađaoni sa ženom koje je bila usred trudova…
Zemlja se tresla, zidovi zgrada i bolnica pucali su kao da su od stakla. Nakon zapovjedane hitne evakuacije, primalja Marinela Burek, ostala je u rađaoni sa ženom koje je bila usred trudova. Ona je sama o tome zapisala:
»Nedjelja, 22. 3. 2020. godine, 6:10 sati.
Prvo 24-satno dežurstvo polako se primiče kraju… Vidno umorne, provjeravamo jesmo li učinile sve što treba da bismo korektno predale smjenu kolegicama koje dolaze.
Instrumenti oprani i spremni za sterilizaciju, ormarići popunjeni potrošnim materijalom, površine prebrisane, jutarnji CTG odsnimljen i temperatura izmjerena. Jedna rodilja u aktivnom porodu dobro napreduje, ali ne nadamo se porodu u našoj smjeni s obzirom da imamo još pola sata do odlaska.
Odlučujem još jednom obići jednu babinjaču, gospođu kojoj sam pomogla na porođaju večer prije, provjeriti kako se osjeća, je li se odmorila i razmijeniti par riječi prije odlaska.
Nakon deset minuta ugodnog razgovora pozdravljamo se te joj poželim sreću u nadi da nam se ponovno vrati, otvaram vrata sobe i tada kreće.
06:24 sata. Prvo gromoglasni udar, zatim ljuljanje bolničkih zidova i hodnika… Kao da stojim na ogromnom žele bombonu, a ne na zdanju od betona i željeza… Otpadanje dijelova žbuke i vriskovi rodilja iz okolnih soba…
Niti sama nisam bila potpuno svjesna što se u tih desetak sekundi dogodilo, dlanovi mi se orosili, javila vrtoglavica, ali samu sam sebe uvjeravala: Moraš ostati mirna. Kratko vrijeme nakon prvog potresa svi smo bili na hodnicima prestrašenih lica, pokušavali smiriti trudnice i rodilje koje su u rukama zaštitnički grlile svoju tek rođenu djecu.
U jednom trenu ugledala sam širom otvorene oči jedne rodilje…
Otišla sam do rađaonice gdje je kolegica smirivala uplakanu i prestrašenu rodilju koja je očekivala rođenje svog prvog djeteta. Tada je došla naredba za evakuaciju. Sve koje smo bile u smjeni rasporedile smo se i odradile svaka svoj dio posla. Dok su jedne usmjeravale žene k izlazu i dijelile im deke da se utople, nas tri ostale smo u rađaonici prikupljajući najnužnije instrumente, lijekove, potrošni materijal te dekice i pelene za novorođenčad, s obzirom da nam je javljeno da su na parkiralištu dvije trudnice s trudovima koje iz sigurnosnih razloga ne mogu ući u rodilište. Na svu sreću, s njima su bile naše kolegice primalje koje su došle to jutro u smjenu. Bile smo mirne jer smo znale da su u tom nesigurnom vremenu u sigurnim rukama naših iskusnih kolegica. U jednom trenu ugledala sam širom otvorene oči jedne rodilje, te suzne oči pune straha i ispruženu ruku koja traži utjehu i sigurnost. Samo je tiho izustila između dva truda: „ Ne ostavljajte me samu“. Toga trena strah koji je bio prisutan u meni prerastao je u odlučnost da što god da se dogodi, gdje god da se porod odvija, ja rodilju ne ostavljam…
Sav strah i briga za svoje bližnje, rodbinu i kolegice ovoga trena pali su u drugi plan. U iduća dva truda dječak…
Ona me treba. Treba moju snagu, smirenost i znanje. Nakon nekoliko prodisanih jakih trudova, ponovno pod nogama strašno podrhtavanje, stakla na prozorima se tresu, a „moja“ rodilja i ja gledamo jedna drugu i bez riječi znamo što mislimo. Odluka da ostanem uz nju unatoč svemu do kraja sada je jača nego ikada. Zatvorene u rađaonskom boksu, ona koncentrirana na svoju bol i trudove, a ja na nju i napredovanje poroda. U pozadini glasna zvonjava telefona i trčanje s jednog kraja hodnika na drugi. Dolaze nove šokantne vijesti o razornoj moći potresa. Trud, po trud i mali dječak bio nam je sve bliže. Tamni čuperak sramežljivo se ukazivao svakim sljedećim trudom, a tiskanje rodilje ukazivalo je da će porod brzo. Sav strah i briga za svoje bližnje, rodbinu i kolegice ovoga trena pali su u drugi plan. U iduća dva truda dječak je ugledao svjetlo dana. Kao da se sve smirilo, adrenalin popustio i dao da potisnute emocije isplivaju. Plakala je rodilja, ali tada sam plakala i ja, od ponosa i sreće jer smo živi i neozlijeđeni u ovoj nepogodi u kojoj smo sretno dočekali rođenje novog života. U tom trenu na vratima smo ugledale svoje drage kolegice koje su skrivale strah i zabrinutost u još uvijek suznim očima nakon puno zagrljaja i emocija zaželjele smo jedna drugoj samo zdravlje i nadu u bolje sutra.«
Izvor: facebook
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
