Fra Ante Vučković/ foto: narod.hr
Bog je živ. Ovo je lako napisati, ali u ovu rečenicu vjeruje samo netko tko se susreo s njim, živim Bogom. Jer Bog je živ i istodobno nevidljiv. Sveprisutan, a opet kao da ga nigdje nema. Ako je Bog živ, onda su njegove riječi istinite. A ako su istinite, onda su i djelotvorne. I ovo je lako napisati, ali ove rečenice imaju smisla samo ako je ono što one kažu istinito. Inače zvuče prazno, daleko, besmisleno. (…)
Trebao je priznati svoju odgovornost oslanjajući se samo na Božju riječ. Malo prije toga se po prvi put u životu našao u situaciji da razgovara s Bogom…
U ovoj knjizi autor Wilhelm Buntz opisuje ključnu scenu susreta sa zatvorskim svećenikom. Već je poslao pismo državnom odvjetniku u kojem je priznao odgovornost za još sto kaznenih djela koja je počinio, a za koje sud nije imao dokaze. Bio je blizu izlaska iz dugogodišnjega zatvora, a ovim je pismom samom sebi, po svim očekivanjima zdravoga razuma, spremio moguću dodatnu kaznu zatvora od dvadesetak godina. Otkako je poslao pismo, nije nalazio mira. A poslao ga je zato što je bio tjeran nutarnjim nemirom. Trebao je priznati svoju odgovornost oslanjajući se samo na Božju riječ. Malo prije toga se po prvi put u životu našao u situaciji da razgovara s Bogom. Dao mu je pravo da ga mijenja, ali ujedno i obećao da će se boriti protiv promjene. Hrvao se s Bogom i gubio bitku s njim. U svoju korist. Ništa tako dobro ne opisuje Boga objavljenog u Bibliji kao ovaj odnos. Bog se bori za čovjeka protiv njega samoga. I to čini od trenutka kada mu čovjek dade pravo za to. Kada Isus za sebe kaže da je svjetlost svijeta (Iv 9,5), misli i na to. Kao što svjetlost nenasilno uđe kroz svaki, pa i najmanji otvor, tako i Bog ulazi u ljudski život ako mu iznutra dopustimo pa i najmanji ulaz.
Wilhelm Buntz/ foto: YouTube
Pušio je stranice Biblije sve dok nije došao do rečenice…
Wilhelm Buntz je upravo to učinio. Put do tog trenutka je bio težak. Neobično težak i dug. I iznimno zanimljiv. Jedincat. Pušio je stranice Biblije sve dok nije došao do rečenice iz Prve Ivanove poslanice koja glasi: „Ako priznajemo svoje grijehe, on je vjeran i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti“ (1 Iv 1,9). Ona ga više nije puštala na miru sve dok nije sve priznao i poslao pismo državnom odvjetniku. Nakon toga je sjedio sa zatvorskim dušobrižnikom. Situacija je sasvim neobična. Svećenik ne vjeruje da je Bog od njega tražio da na ovakav način državnom odvjetniku prizna svoje zločine. A Wilhelm je bio izmučen jasnoćom Božje riječi po kojoj je trebao učiniti baš ono što je i napravio (priznati sve svoje zločine) s jedne strane, i strahom da će to značiti ostanak u zatvoru još sljedećih dvadeset godina s druge. Osim – i u toj riječi „osim“ leži skok u vjeru – osim ako je Božja riječ istinita i ako je Bog vjeran svojoj riječi.
Svećenik mu je rekao da nije trebao poslati pismo i da nije vrijedno žrtvovati život za istinu. Wilhelm mu nije vjerovao. Više je vjerovao Božjoj riječi, premda je drhtao od straha da bi svećenik mogao biti u pravu i on ostati u zatvoru. Svećenik, koji bi po svom pozivu trebao donositi Božju riječ ljudima koji je nisu susreli, zastupao je neku vrstu zdravog razuma koji ne računa s Bogom. Wilhelm, koji je cijeli život bio bez Boga, od trenutka kada se susreo s njim u njegovoj riječi, nije mogao više računati kao što je radio cijeloga svoga života. Ušao je u svjetlo. Jasno je vidio što se od njega očekuje. Razumio je i zašto. No, još mu je nedostajalo iskustvo da je Bog živ, da ima pravo, da je njegova riječ istinita i da je na njegovoj strani protiv njegovih strahova i njegove nevjere. Wilhelm Buntz će to iskusiti. I to će promijeniti njegov život, odnose i karakter.
Wilhelm Buntz
Ova priča i način kako ju je Wilhelm pričao u toj polusatnoj televizijskoj emisiji razlozi su radosti kojom pozdravljam prijevod njegova svjedočanstva na hrvatski jezik
Ova je knjiga neobično svjedočanstvo jednog čovjeka koji je imao odveć težak život. Ona je i svjedočanstvo snage Božje riječi. Na istom mjestu susrećemo ljudsku slabost, zlo, strahove i mrak, i Božju snagu, nježnost, pedagogiju i ljubav. (…)
Na priču o Wilhelmu, koji je u zatvoru popušio gotovo cijelu Bibliju, naletio sam jedne večeri u Palestini, na YouTubeu. Težina životne priče, krutost kroz koju je Wilhelm prošao, rane koje su mu zadali i nasilje koje je on sam počinio, s jedne strane, a njegova blagost, promjena, obraćenje, uvjerljivost riječi, jednostavnost, sućut i snaga ljubavi, s druge, djelovali su na mene iznimno uvjerljivo. Dirljivo. Ova priča i način kako ju je Wilhelm pričao u toj polusatnoj televizijskoj emisiji razlozi su radosti kojom pozdravljam prijevod njegova svjedočanstva na hrvatski jezik.
To je najbolji put u otkriće da je Bog živ i da je njegova riječ istinita
Bog je živ. U životu Wilhelma Buntza to je nedvojbeno i vidljivo. Njegov se život nakon prvog susreta s Bogom odvija u svjetlu Božje riječi i njezine istinitosti. Kao i svako životno iskustvo Božje ljubavi, tako i ovo svjedočanstvo poziva da istu snagu Božje riječi i njezine istinitosti otkrijemo u svome životu. Korak od života u kojem nema Boga, u život u kojem je sve osvijetljeno njegovom riječju je i malen i golem. Malen je zato što je Bog posvuda i što mu u svako vrijeme i na svakom mjestu smijem otvoriti ulaz i pustiti ga u svoj život. Golem je jer je nama ljudima taj korak jako teško napraviti. Možda svjedočanstvo čovjeka koji je trebao popušiti cijeli Stari zavjet dok dospije do Božjih riječi koje su mu promijenile život pomogne nekome da svoj mali, a najvažniji životni korak učini unatoč okruženju nevjere i unatoč mraku u nutrini. To je najbolji put u otkriće da je Bog živ i da je njegova riječ istinita.
fra Ante Vučković
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
