VIĐENJE POZNATE MISTIČARKE Zašto je Isus došao na Zemlju po Mariji i Josipu

Foto: https://www.tribpub.com/

Vidim nazaretsku kućicu i Mariju u njoj. Marija je mlada kao kad joj se ukazao Božji Anđeo. (…)

Čuje se kucanje na vratima. Marija ustaje i otvara. Ulazi Josip. Pozdravljaju se.

Zatim Josip sjedne na klupicu nasuprot Mariji, s druge strane stola. Josip je lijep čovjek u punini godina. Ima najviše trideset i pet godina. Njegova kosa tamno-kestenjasta i njegova brada isto tako tamno-kestenjasta uokviruju mu pravilno lice s dva blaga oka kestenjaste, gotovo crne boje. Ima široko i glatko čelo, fini, malo savinuti nos, obrazi više okrugli, smeđi, ali ne maslinasti, nego radije ružičasti na jabučicama. Nije jako visok. Ali je jak i lijepo građen.

»Josipe, i ja tebi imam nešto reći. Nikad nemam ništa, jer ti znaš kako živim povučena. Ali danas imam jednu vijest…«

Prije nego je sjeo, skinuo je ogrtač (to je prvi što ga vidim takvog kroja) koji se čitav sastoji od jednog jedinog komada, a na vratu je zakopčan kvačicom ili nečim sličnim, ima i kukuljicu. Boje je svijetlo-smeđe i čini se da je od nepromočive tkanine, od neobrađene vune. Nalik je na ogrtač brđanina, prikladan da zaštiti za nevremena. Još prije nego što je sjeo, pruži Mariji dva jaja i jedan grozd, malo uvenuo, ali dobro sačuvan. I smiješi se govoreći:

»Donijeli su mi ga iz Kane. Jaja mi je dao Satnik za posao što sam učinio na njegovim kolima. Slomio mu se kotač, a njihov je radnik obolio. Svježa su. Uzeo ih je iz svoga kokošinjca. Ispij ih. Učinit će ti dobro.«

»Sutra Josipe. Sad sam jela.«

»Ali grozd možeš uzeti. Dobar je. Sladak kao med. Nosio sam ga pazeći da ga ne oštetim. Jedi ga. Imam ih još. Donijet ću ti sutra u košarici. Večeras nisam mogao, jer dolazim ravno iz Satnikove kuće.«

»Onda još nisi večerao.«

»Ne. Ali nije važno.«

Marija odmah ustaje i pođe u kuhinju, vraća se noseći mlijeko, masline i sir.

»Nemam drugo«, reče.

»Uzmi jedno jaje«, Josip neće.

Jaja su za Mariju. S tekom jede svoj kruh i sir i pije još mlako mlijeko. Zatim uzme jednu jabuku. Večera je završena Marija uzme svoje pletivo, nakon što je uklonila posuđe sa stola. Josip joj pomaže i ostaje u kuhinji i onda kad se ona iznova ovamo vrati. Čuje se kako on stavlja sve na svoje mjesto. Potpiruje oganj, jer večer je svježa. Kad se povrati, Marija mu zahvaljuje. Zatim razgovaraju. Josip pripovijeda kako je proveo dan. Govori o svojim bratićima i zanima se za Marijin posao i o njezinom cvijeću. Obećaje joj donijeti raznovrsnog i prekrasnog cvijeća, koje mu je obećao Satnik.

»To je cvijeće koje mi nemamo. Donijeli su ga iz Rima i on mi je obećao sadnice. Sada, kad je vrijeme pogodno, ja ću ti ih zasaditi. Krasnih su boja i izvanrednog mirisa. Vidio sam ih prošlog ljeta, jer cvatu ljeti. Ispunit će cijelu kuću svojim mirisom. Zalit ću ti zatim stabljike u pogodan čas. Vrijeme je.«

Marija se smiješi i zahvaljuje. Šutnja.

Josip gleda plavokosu glavu Marijinu sagnutu nad ručnim radom. Pogled anđeoske ljubavi. Sigurno, kad bi jedan anđeo ljubio ženu ljubavlju zaručnika, gledao bi je tako. Marija, kao onaj koji donosi neku odluku, stavlja vezivo u krilo i reče:

»Josipe i ja tebi imam nešto reći. Nikad nemam ništa, jer ti znaš kako živim povučena. Ali danas imam jednu vijest. Saznala sam da će naša rođakinja Elizabeta, žena Zaharijina, uskoro roditi…«

»Kako to znaš? Je li sigurna vijest?« »Došao je jedan glasnik. I to jedan koji ne može lagati…

Josip raskolači oči i reče: »U toj dobi?«

»U toj dobi«, odgovori smiješeći se Marija. »Sve može Gospodin. I sada htjede dati ovu radost našoj rođakinji.«

»Kako to znaš? Je li sigurna vijest?«

»Došao je jedan glasnik. I to jedan koji ne može lagati. Željela bih otići Elizabeti, da je poslužujem i da joj reknem da se radujem s njom. Ako ti to dopuštaš…«

»Marijo, ti si moja supruga, a ja sam tvoj sluga. Sve što ti činiš dobro je učinjeno. Kad bi željela otputovati?«

»Što je prije moguće. Ali bit ću mjesecima odsutna.«

»A ja ću brojiti dane očekujući te. Pođi u miru. Ja ću misliti na kuću i na tvoj vrt. Svoje ćeš cvijeće naći lijepo kao da si se sama za nj brinula. Samo… čekaj. Moram poći prije Pashe u Jeruzalem kupiti neke stvari za moj posao. Ako počekaš koji dan, pratit ću te sve donde. Ne dalje, jer se moram brzo vratiti. Ali do Jeruzalema možemo ići zajedno. Bit ću mirniji, kad znam da nećeš biti sama po putevima. Za povratak ćeš mi javiti i ja ću ti doći u susret.«

»Tako si dobar, Josipe. Neka te Gospodin nagradi svojim blagoslovima i neka drži daleko od tebe bol. Uvijek ga za to molim.« Dvoje čistih supruga anđeoski se smiješe. I za neko vrijeme iznova nastane tišina. Zatim Josip ustaje. Zaogrne se ogrtačem i podigne kukuljicu na glavu. Pozdravlja Mariju koja se također ustala i izlazi. Marija ga gleda kako izlazi s jednim uzdahom kao od muke. Zatim podiže oči k nebu.

Sigurno moli. Brižno zatvori vrata. Složi ručni rad i pođe u kuhinju. Ugasi ili pokrije vatru. Gleda je li sve u redu. Uzima svjetiljku zatvarajući vrata. Rukom zaklanja plamičak koji treperi na pomalo hladnom noćnom vjetru. Ulazi u svoju sobu i još moli. Viđenje tako prestaje.

Govori Marija:

A sada, kako ću mu reći da sam Majka? …dok sam molila, Duh kojega sam bila puna reče mi: „Šuti. Prepusti Meni zadatak da te opravdam…“

»Draga kćeri, kad je prestao zanos od kog sam bila puna neizrecive radosti, povratih se zemaljskim osjetima i prva moja misao bila je: Josip. Ta misao, oštra kao ružin trn, probadala mi srce obavijeno ružama Božanske Ljubavi, koja mi od malo prije posta Zaručnikom. Ja sam sada već ljubila ovog mog svetog i brižnog čuvara. Otkad je htio Bog, po riječi svoga Svećenika, da budem zaručena s Josipom, mogla sam upoznati i cijeniti svetost ovog Pravednika. Vjenčana s njime, osjetila sam da je prestala moja zbunjenost kao siročeta i nisam više žalila za izgubljenim zakloništem u Hramu. On bijaše blag kao moj preminuli otac. Uz njega sam se osjećala sigurnom kao uz Svećenika. Svako je kolebanje palo i ne samo palo, nego i zaboravljeno, toliko se udaljilo od moga djevičanskog srca, jer sam shvatila da se ne moram uznemiravati niti ičega bojati u odnosu na Josipa. Moje djevičanstvo povjereno Josipu bilo je sigurnije nego što je djetešce u naručju majčinu.

A sada, kako ću mu reći da sam Majka? Tražila sam riječi da ga obavijestim. Teško traženje. Nisam se htjela hvaliti Božjim darom, a nisam mogla ni na kakav način opravdati svoje materinstvo, a da ne kažem: „Gospodin me je ljubio između sviju žena i mene svoju službenicu učinio svojom Zaručnicom“.

Obmanjivati ga, skrivajući mu svoje stanje isto tako nisam htjela. Ali dok sam molila, Duh kojega sam bila puna reče mi: „Šuti. Prepusti Meni zadatak da te opravdam pred tvojim zaručnikom“.

Predajte Bogu brigu da štiti vaš dobar glas i vaše osjećajne interese…

Kada? Kako? Nisam to tražila. Uvijek sam se pouzdavala u Boga kao što se cvijet povjerava valu koji ga nosi. Vječni me nije nikada ostavio bez svoje pomoći. Njegova me ruka podržavala, štitila, vodila sve dovde. Učinio bi to i sada. Kćeri moja, kako je lijepa i utješna vjera u našeg Vječnog, Dobrog Boga! Prima nas na svoje ruke kao kolijevka, nosi nas kao lađa u svijetlu luku Dobra, grije nam srce, tješi nas, hrani nas, daje nam odmor i radost, daje nam svjetlo i vodstvo. Sve je u pouzdanju u Boga i Bog daje sve onome koji se pouzdaje u Njega: daje Sebe samoga. One sam večeri svoje pouzdanje, pouzdanje stvorenja, dovela do savršenosti. Sada sam to mogla činiti, jer Bog bijaše u meni. Prije sam imala pouzdanje siromašnog stvorenja kakvo bijah. Uvijek jedno ništa, iako sam bila toliko ljubljena da sam bila Bez Ljage. Ali sada sam imala božansko pouzdanje, jer Bog bijaše moj: moj Zaručnik, moj Sin! Oh! Radosti! Biti jedno s Bogom. Ne za moju slavu, nego da ga ljubim u potpunom sjedinjenju, nego da mu mognem reći: „Ti, Ti sam koji si u meni, djeluj svojom božanskom savršenošću, u svemu što ja činim“. Da mi On nije rekao: „Šuti!“, možda bih se bila usudila, licem okrenutim prema tlu, reći Josipu: „Duh me je prožeo i u meni je Klica Božja“; i on bi mi vjerovao, jer me je cijenio i jer nije mogao vjerovati, poput svih onih koji nikada ne lažu, da bi drugi lagao. Da, samo da ga ubuduće ne ražalostim, bila bih nadvladala opiranje, da sebi dadem toliku hvalu. Ali pokorih se božanskom naređenju. Od toga trenutka, mjesecima sam osjećala, kako mi prva rana okrvavljuje srce. Prva bol u mojem pozivu Suotkupiteljice. Prikazala sam je i podnijela, da dadem i vama jedno pravilo života u sličnim trenucima trpljenja, kad budete morali šutjeti pri nekom događaju koji će vas ostaviti u lošem svjetlu kod nekog tko vas ljubi. Predajte Bogu brigu da štiti vaš dobar glas i vaše osjećajne interese. Zaslužite svetim životom Božju zaštitu i zatim idite sigurno. Pa makar i cijeli svijet bio protiv vas, On će vas braniti kod onoga koji vas ljubi i učinit će da izađe na vidjelo istina. Odmori se sada, kćeri.

I budi uvijek više moja kćerka.«

(…)

Marija poskoči na odlučno kucanje na ulaznim vratima. Odlaže preslicu i vreteno, diže se i pođe otvoriti. Ma koliko haljina bila razriješena i obimna, ne uspijeva potpuno sakriti zaobljenost svoga tijela. Nađe se sučelice Josipu.

Josip ulazi i zatvara vrata. Još ne govori. »Govori, Josipe. Što hoćeš od mene?« »Tvoje oproštenje«.

Marija problijedi čak i na usnama. Sad je njezino lice nalik na hostiju, toliko je beskrvno. Marija gleda očima koje žalosno pitaju. Josip gleda očima koje se čine kao da usrdno mole. Šute, gledajući se. Zatim Marija otvara usta: »U ovu uru, Josipe? Treba li ti što? Što mi želiš reći? Dođi.«

Josip ulazi i zatvara vrata. Još ne govori. »Govori, Josipe. Što hoćeš od mene?«

»Tvoje oproštenje«.

Josip se sagne kao da će kleknuti. Ali Marija, tako suzdržljiva da ga dotakne, uhvati ga za ramena odlučno i u tom ga spriječi. Boja se lica Marijina neprestano mijenja, sad je sasvim crveno, sad je snježno bijelo kao i prije.

»Moje oproštenje? Ja ti nemam što oprostiti, Josipe. Samo ti moram još zahvaliti za sve što si ovdje unutra učinio za vrijeme moje odsutnosti i za ljubav koju mi iskazuješ.«

Josip je gleda i vidim kako se njegove udubene oči ispunjaju dvjema krupnim suzama i tu ostaju kao na rubu vaze i zatim kako se kotrljaju licem na bradu.

»Oprosti, Marijo! Ja nisam imao povjerenja u tebe. Sada znam. Nisam dostojan da imam toliko blago. Pomanjkao sam u ljubavi, optužio sam te u svom srcu, optužio sam te nepravedno, jer te nisam pitao za istinu. Pomanjkao sam proti Božjem zakonu, jer te nisam ljubio kao samoga sebe…«

»O, ne! Nisi uzmanjkao!«

»Jesam, Marijo. Da sam bio optužen zbog jednog takvog zločina, ja bih se bio branio. Ti… Nisam dopuštao tebi da se braniš, jer samo što nisam donio odluke ne pitajući te. Pogriješio sam što sam te uvrijedio jednom sumnjom. I sama sumnja jest uvreda, Marijo. Tko sumnja ne poznaje. Nisam te poznavao kako sam morao. Ali za bol koju sam podnio… tri dana muka, oprosti mi, Marijo.«

»Nemam ti što oprostiti. Nego štoviše: ja te molim za oproštenje za bol koju sam ti zadala.« »Oh! Da, to bijaše bol! Kakva bol! Gledaj: jutros mi rekoše da sam posijedio na sljepoočicama i da na licu imam bore. Ta tri dana bila su kao deset godina života. Ali zašto si, Marijo, bila toliko ponizna da šutiš, meni, svojem suprugu, svojoj slavi, i dopustila da posumnjam u tebe?«

»Isus dolazi za nas, siromašne, da nas učini bogatima u Bogu, dolazi k nama dvoma jer smo najsiromašniji i priznajemo da to jesmo…«

Josip ne kleči, ali je toliko sagnut kao da bi bio na koljenima, a Marija mu polaže ruku na glavu i smiješi se. Čini se kao da ga odrješuje. I reče: »Kada to ne bi bila na najsavršeniji način, ne bih bila zaslužila da začnem Očekivanoga, koji dolazi da uništi krivnju oholosti koja je upropastila čovjeka. I zato sam poslušala… Bog je tražio od mene tu poslušnost. Mnogo me je stajala… zbog tebe, zbog boli koja ti je od toga došla. Ali morala sam samo poslušati. Ja sam Službenica Gospodnja, a sluge ne raspravljaju o naredbama koje primaju. Izvršuju ih, Josipe, pa makar morali plakati krvavim suzama«.

Marija mirno plače dok to govori. Toliko mirno da toga Josip, kako je bio sagnut, nije ni primijetio, sve dok jedna suza nije pala na tlo. Tada on podiže glavu – to je prvi put da ga vidim da to čini – prihvati Marijine ručice u svoje smeđe i jake i ljubi vrške onih njezinih ružičastih prstiju koje strše, kao mnogobrojni breskvini pupoljci iz prstena ruku Josipovih.

»Sada će biti potrebno pobrinuti se, jer…« Josip ne reče više, ali gleda Marijino tijelo, a ona postade rumena i odmah sjedne, da ne bude tako izložena u svojim oblicima pogledu koji je promatra.

»Morat ćemo učiniti brzo. Ja ću doći ovamo… Dovršit ćemo vjenčanje… Idućeg tjedna. Je li tako dobro?«

»Dobro je sve što činiš, Josipe. Ti si glava kuće, ja sam tvoja službenica.«

»Ne. Ja sam tvoj sluga. Ja sam blaženi sluga svoga Gospodina koji ti raste u krilu. Blagoslovljena ti među svim ženama Izraela. Večeras ću obavijestiti rođake. I zatim… kad budem ovdje, radit ćemo da pripravimo sve da primimo… Oh! Kako ću moći primiti u svoju kuću Boga? U svoje ruke Boga? Zbog toga ću umrijeti od radosti!… Nikad se neću moći usuditi dotaknuti ga!…«

»Moći ćeš to činiti kao i ja s Božjom milošću«.

»Ali ti si ti. Ja sam siromašan čovjek, najsiromašniji od sinova Božjih! …«

»Isus dolazi za nas, siromašne, da nas učini bogatima u Bogu, dolazi k nama dvoma jer smo najsiromašniji i priznajemo da to jesmo. Raduj se, Josipe. Pleme Davidovo ima očekivanog Kralja i naša kuća postaje sjajnija od Salomonove kraljevske palače, jer ovdje će biti Nebo i mi ćemo dijeliti s Bogom tajnu mira za koju će ljudi kasnije saznati. Rast će među nama i naše će ruke biti kolijevka Otkupitelju koji raste i naši će mu napori davati kruh… Oh! Josipe! Slušat ćemo glas Božji kako nas zove „Oče i Majko!“… Oh!«

Marija plače od radosti. Tako sretan plač!

I Josip, sada, klečeći kod njezinih nogu, plače glavom gotovo sakrivenom u širokoj Marijinoj haljini čiji nabori padaju na siromašni pod od opeke u sobici. (…)

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”.