Foto: Shutterstock; Muzej čistilišta u Rimu, u sakristiji bazilike Srca Isusova, nedaleko od bazilike Sv. Petra
S upraviteljem Malog muzeja Čistilišta u Rimu, fra Domenicom Santanginijem, župnikom Church of the Sacred Heart of Suffrage u Prati, razgovarao je urednik portala Aleteia.
Fra Domenico govori o izvanrednoj pojavi koja je inspirirala muzej, značenju spaljenih stranica knjiga i odjeće koju muzej posjeduje, te o životno bitnoj važnosti vjerovanja u postojanje čistilišta.
Nakon što se požar ugasio, ostala je sačuvana slika lica koje pati. Izgledala je kao duša u čistilištu…
Fra Domenico, koliko dugo ste već ovdje u Crkvi, Church of the Sacred Heart of Suffrage?
Fra Domenico: Dvadeset i šest godina, od čega 11 godina kao župnik.
Možete li nam reći o izvanrednom događaju koji je doveo do izgradnje ove Crkve?
Fra Domenico: Bilo je to oko 1894. ili 1895. Tada se na ovom mjestu nalazila samo mala kapelica posvećena Gospi od Ružarija. Jedan od naše braće svećenika došao je ovamo iz Piazza Navona slaviti Misu. Njegovo ime je fra Victor Jouët; bio je Francuz, iz Marseillesa. Ne sjećam se točnog datuma, ali jednog dana došlo je do požara u maloj kapeli, a nakon što se požar ugasio (ovdje je važno reći da je fra Jouët bio veoma posvećen dušama u čistilištu, mnogo je molio za njih) ostala je sačuvana slika lica koje pati. Izgledala je kao duša u čistilištu. I tako je on bio inspiriran izgraditi Crkvu posvećenu dušama u čistilištu.
Dogodilo se sljedeće. Ovdje je bio velik komad zemlje, vrlo uzak, ali dugačak, i tako je on uz pomoć bogatijih obitelji i prijatelja, ali i dobrovoljnih prinosa ostalih ljudi, kupio zemlju. Budući da je zemlja bila uska, odlučio se za izgradnju u gotičkom stilu (bio je arhitekt prije nego što je postao svećenik). I tako je dizajnirao Crkvu u gotičkom stilu, upravo zbog tako uske površine.
Sakupljao je svjedočanstva, dokaze koji potvrđuju posjete duša iz čistilišta. Sve što je sakupio donio je ovamo u Rim, i sve što danas imamo u muzeju je – originalno
Zatim je angažirao inženjera Giuseppea Gualandija da izgradi Crkvu. Nakon što je počelo ponestajati novca, malo-pomalo dok se Crkva gradila, putovao je po Europi kako bi molio za novac, te je sakupljao svjedočanstva, dokaze koji potvrđuju posjete duša iz čistilišta. Sve što je sakupio donio je ovamo u Rim, i sve što danas imamo u muzeju je – originalno.
Oče, kako znamo da su predmeti u Muzeju Čistilišta autentični?
Fra Domenico: Fra Jouët ih je sam zadobio i svjedočio o njihovoj autentičnosti. On ne bi lagao. Primljeni su izravno od vlasnika, preko fra Jouëta. Putovao je po Europi prikupljajući novac za izgradnju crkve, a po povratku je donosio relikvije. Bio je vrlo predan dušama u čistilištu, htio je prikazati ta svjedočanstva posjetiteljima, i tako je muzej započeo.
‘Vatreni’ otisci prstiju pokojnog Josepha Schitza; nastali su nakon što je desnom rukom dotaknuo molitvenik svoga brata Georgea, 21. prosinca 1838. u mjestu Sarralbe u pokrajini Lorraine. Pokojnik je molio da mole za njegovu dušu jer ispašta to što je za života bio ravnodušan prema Bogu.
Vraćam se na ono o čemu sam prije govorio… Nakon požara, stanovnici Rima su počeli dolaziti ovamo na hodočašće. Govorimo o 5000 ili 6000 ljudi, koji su hodočastili ovamo nakon tog događaja. Požar iza sebe nije ostavio nijednu sliku… Jedina slika koja je ostala nakon požara bilo je lice u patnji. I tako je on svoju pažnju usmjerio na duš u čistilištu, a privrženost se vidjela i u praksi gdje je tražio prave i istinite iskaze.
Predmeti u muzeju svjedoče mnogim dušama. A mislim da ima jako puno duša koje se moraju pročistiti prije susreta s Bogom. To je dio naše vjere…
Zašto se duša u čistilištu manifestira preko spaljenih stranica knjiga ili pregača, kao i preko predmeta iz Vaše kolekcije? Čemu svjedoče ove relikvije?
Fra Domenico: One svjedoče mnogim dušama. A mislim da ima jako puno duša koje se moraju pročistiti prije susreta s Bogom. To je dio naše vjere. Tridentski je sabor definirano da su pakao i raj apsolutne istine vjere. Također, podučava da je čistilište istina vjere proxima fidei ‒ neposredno učenje vjere. Teolozi ovu istinu smatraju istinom Otkrivenja, koju Crkva još nije konačno donijela kao takvu. Budući da duša mora biti potpuno čista da bude s Bogom, čovjek – čak i ako je dobar – uvijek ima neku ljagu na svojoj duši, a to je razlog zašto je potrebno čistilište. Čistilište je stanje odsutnosti od Boga, i mi s našim molitvama, posebno kroz molitvu Mise – s obzirom da je to najveća molitva – možemo zaista pomoći da se mnoge od tih duša privedu u Raj, te potom postanu sveti. Zatim nam oni „vraćaju uslugu” moleći se za nas.
Našim molitvama, posebno kroz molitvu Mise – s obzirom da je to najveća molitva – možemo zaista pomoći da se mnoge od tih duša privedu u Raj, te potom postanu sveti. Zatim nam oni „vraćaju uslugu”
Pougljene slike koje imamo u muzeju djelo su vatre koja ne samo da gori već i pročišćuje. Ona malo-pomalo gori i čisti duše koje su u čistilištu. Mi vidimo fizičku manifestaciju ove vatre, ali za duše u čistilištu ona predstavlja unutrašnje pročišćenje. U tom drugom životu, bol koju duša proživljava je patnja zbog Božje odsutnosti. Ono što ih boli je to da ne mogu biti s Bogom. Sveta Katarina Genovska rekla je nešto vrlo slično u svojoj Raspravi o Čistilištu. Tu ona opisuje čistilište kao unutarnju pročišćavajuću vatru. Ona također iznosi mnogo toga što se može činiti iznenađujućim. Na primjer, da duše u čistilištu, iako pate, doživljavaju mir i radost jer su pročišćeni i otvoreni za susret s Bogom. Čistilište je mjesto čežnje i nade, velike nade. Pakao je mjesto očajavanja i beznađa.
Faksimil fotografije (izvornik se čuva u Winnembergu) ‘vatrenog’ otiska, koji je nastao u subotu 13. listopada 1696. na pregači sestre Marije Herendorps, iz benediktinskog samostana u Winnembergu kod Warendorfa (Westphalia). Otisak je napravila pokojnica sestra Chiara Schoelers, redovnica istog reda, koja je preminula od kuge 1637. Ista redovnica ostavila je dva ‘vatrena’ otiska na komadu platna. (Dno fotografije.)
Pougljene slike u muzeju djelo su vatre koja ne samo da gori već i pročišćuje. Mi vidimo fizičku manifestaciju ove vatre, ali za duše u čistilištu ona…
Recite nam nešto više o relikvijama koje su sačuvane u muzeju.
Fra Domenico: Relikvije u muzeju su znakovi koji nam govore da trebamo vjerovati u čistilište i da ovo mjesto patnje postoji, da toliko duša prolazi kroz njega, kao i da postoji toliko mnogo duša koje su ondje i zaboravljene. Trebamo se moliti za njih. Ako ti umreš, a ja molim za tebe, a ti si već u Raju, moja molitva nije izgubljena. Gospodin ih koristi za one koji su napušteni i zaboravljeni, jer postoji Zajedništvo Svetih. Ima toliko ljudi koji su bili dobri tijekom svojih života, ali nitko ne moli za njih. Ali Gospodin, oprostite mi na izrazu, nije blesav. On kaže: „Jadna ova duša”, i koristi naše molitve za one koji su zaboravljeni.
„Postoji li naročito snažna molitva za duše u čistilištu.“ „Sveta Misa je najsnažnija molitva…“
Postoji li naročito snažna molitva za duše u čistilištu?
Fra Domenico: Sveta Misa je najsnažnija molitva, a zatim je tu i toliko drugih molitvi koje možemo moliti. Ono što je najvažnije je čistoća srca kojim molimo.
Vijeće Tridentskih odredbi o čistilištu upućuje se biskupima da teže marljivosti kako bi vjernici povjerovali u crkveni nauk o čistilištu…
Fra Domenico: Da, u stvari, počinje 1. studenog, a tijekom cijelog 11. mjeseca može se zadobiti potpuni oprost za pokojne. To se čini posjetom Crkvi, moleći jedan Očenaš, Zdravomariju, i Vjerovanje, te molitvom za nakane Pape kao i odlaskom na ispovijed i Svetu Pričest. Možemo primijeniti ovaj potpuni oprost za jednog od pokojnika, a ako je slučajno ta duša već u Raju, Gospodin naše molitve za potpuni oprost grijeha prenamjenjuje za drugu dušu.
Što mislite koju poruku muzej čistilišta prenosi ljudima?
Fra Domenico: Naravno, neki ljudi koji dolaze samo površno razgledaju uokolo iz znatiželje i odlaze. Ali drugi se spuštaju na svoja koljena i mole. Oni koji vjeruju ovoj stvarnosti, ovdje pronalaze ohrabrenje i poticaj na molitvu. Muzej nam govori da duše u čistilištu tragaju za svojim obiteljima i voljenima kako bi ih tražili da mole za njihovo spasenje.
To je tužno lice nekoga tko je u Čistilištu. Navodi me na razmišljanje: „Zašto radimo toliko mnogo gluposti?!“ Pokušajmo biti što bolji, tako da možemo ići izravno i što je brže moguće k Gospodin
Postoji li relikvija koju smatrate osobito poticajnom?
Fra Domenico: Originalnu pougljenu sliku na zidu smatram kao najpoticajniju, jer u njoj vidimo patnju čovjeka koji je gotovo bez oblika, ali ima ljudsko lice. Ona prikazuje bol osobe koja pati zbog odsutnosti voljene osobe, u ovom slučaju, Boga. To je tužno lice nekoga tko je u Čistilištu. Navodi me na razmišljanje: „Zašto radimo toliko mnogo gluposti?!“ Pokušajmo biti što bolji, tako da možemo ići izravno i što je brže moguće k Gospodinu.
Izvor: Aleteia.org; Prijevod: M. R. (Magnifikat.hr); Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
