Foto: Shutterstock
Ovo se dogodilo u dalekoj zemlji, mi ćemo mamu zvati Sanja, a njezinog dječačića Stipe.
Kirurg: – Žao mi je. Učinili smo sve što smo mogli, ali Vaš sinčić nije izdržao.
Skočila je na noge čim je ugledala kirurga koji je izlazio iz operacijske dvorane:
– Kako je moj dječak? Hoće li biti dobro? Kad ga mogu vidjeti?
Kirurg: – Žao mi je. Učinili smo sve što smo mogli, ali Vaš sinčić nije izdržao.
Puna boli, Sanja reče, za sebe: – Zašto djeca obolijevaju od raka? Zar Bogu nije stalo?
Gdje si bio, Bože, kad te je moj sin trebao?
Kirurg je upita: – Biste li željeli ostati koji trenutak sami sa svojim sinom? Bolničarka može izići na koju minutu prije nego što ga odvezu na sveučilište.
Sanja zamoli bolničarku da ostane s njom dok se bude opraštala sa svojim sinom. Nježno prođe prstima kroz njegovu bujnu i kovrčavu kosu.
– Biste li željeli pramen njegove kose – upita bolničarka. Sanja kimne. Bolničarka odreže pramen dječakove kose, stavi ga u prozirnu vrećicu i pruži je Sanji.
Majka reče: – Bila je to Stipina ideja, da doniramo njegovo tijelo sveučilišnoj klinici. Rekao je: „Možda će nekome biti od koristi“.
Najprije sam bila protiv toga, ali Stipe mi je rekao: – Meni neće trebati nakon što umrem. Možda će pomoći nekom drugom dječaku da ostane koji dan duže sa svojom mamom. Sanja nastavi: – Moj je Stipe imao zlatno srce. Mislio je na druge. Nastojao je pomoći drugima kad je god mogao.
Vožnja do kuće bila je teška. Još je teže bilo ući u praznu kuću… Legla je preko njegova krevetića, zagrlila njegov jastučić, i tako je, plačući, zaspala.
Sanja je izašla iz dječje bolnice, posljednji put nakon što je u njoj provela najveći dio vremena tijekom dugih šest mjeseci.
Stavila je torbu sa Stipinim stvarima na sjedalo do sebe. Vožnja do kuće bila je teška. Još je teže bilo ući u praznu kuću.
Unijela je Stipine stvari i vrećicu s pramenom njegove kose u dječju sobu.
Počela je slagati autiće i ostale njegove stvari, točno onako kako su uvijek bile posložene.
Legla je preko njegova krevetića, zagrlila njegov jastučić, i tako je, plačući, zaspala.
Bila je otprilike ponoć kad se probudila. Pored nje, na krevetu, nalazilo se pismo u omotnici.
Bog mi je rekao neka ti napišem i njegov odgovor na jedno od pitanja koja si mu postavila: „Gdje je bio kad sam ga ja najviše trebao?“
Čitala je:
Draga mama!
Znam da ću ti nedostajati. Ali, nemoj ni pomisliti da ću te zaboraviti ili prestati voljeti zato što me više nećeš svaki čas čuti kako ti vičem:
V o l i m t e!
Uvijek ću te voljeti, mama, svaki dan sve više. A jednoga ćemo se dana vidjeti.
Dotad, ako želiš posvojiti nekog malog dječaka, da ne budeš sama, ja ću se s time složiti. On može imati moju sobu i sve moje igračke. Ali, ako se odlučiš za djevojčicu, njoj se vjerojatno neće sviđati stvari koje vole dečki.
Znaš, njoj ćeš morati kupiti lutke i sve ostalo što vole curice.
Ne budi tužna dok misliš na mene. Da samo znaš kako je lijepo Ovdje gdje sam sada! Djed i baka su me dočekali i proveli me naokolo, ali će mi trebati još mnogo vremena dok sve vidim.
Anđeli su mi super. Volim ih gledati kako lete.
I, znaš što još? Isus nije sličan nijednoj od onih slika. Ipak, čim sam ga ugledao, znao sam: to je on. Isus me osobno poveo da vidim Boga. I, znaš što još, mama? Sjeo sam Bogu u krilo i razgovarao s njim, baš kao da sam netko jako važan.
Tada sam mu rekao da bih ti volio napisati pismo, da se pozdravim s tobom, i svašta još. Znaš, znao sam ja da to nije dopušteno.
Ali, znaš što, mama? Bog mi je sâm dao papir i svoju olovku da ti napišem pismo.
Mislim da se anđeo koji će ti odnijeti pismo zove Gabrijel.
Bog mi je rekao neka ti napišem i njegov odgovor na jedno od pitanja koja si mu postavila: „Gdje je bio kad sam ga ja najviše trebao?“
Bog kaže da je bio na istom mjestu gdje i ja, sa mnom, kao što je bio i sa svojim sinom, ono dok mu je bio na križu. On je bio baš tu, kao što je uvijek sa svojom djecom.
Nego, da ne zaboravim, mama. Znaš, nitko ne može vidjeti ovo što je napisano, nitko osim tebe. Za bilo koga drugoga, ovo je običan prazan list papira.
A sada, moram vratiti Bogu njegovu olovku.
Potrebna mu je da zapiše još imena u Knjigu života.
A večeras, ja ću na večeri sjediti za stolom s Isusom. Siguran sam, hrana će biti super.
Uh, skoro sam ti zaboravio reći. Mene više ništa ne boli. Od raka nema više ni traga. Sretan sam jer ne moram više podnositi bol, a ni Bog ne mora više gledati kako patim.
Sada on zove svoga anđela k meni. Anđeo kaže da je ovo pismo ‘posebna dostava’.
A, što kažeš sada na to?
Potpisujemo se, s ljubavlju,
Bog, Isus i ja
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
