Naš vjerni suradnik poslao nam je dva odlomka iz izvanredno vrijedne knjige svoga ujaka, župnika M. Repića, koji u svojim uspomenama govori o Blaženikovu tamnovanju. U odlomku koji slijedi, župnik Repić opisuje tešku atmosferu u lepoglavskome zatvoru; odnos stražara prema Kardinalu, ostalim zatvorenicima te posjetiteljima
»Iznimno mi je drago što je „Book“ započeo seriju članaka o bl. Alojziju Stepincu. … pokojni svećenik Mato Repić, koji je u vrijeme Blaženikova tamnovanja bio župnik u Lepoglavi, zabilježio je svoje uspomene na lepoglavske dane u knjizi „Uspomene lepoglavskoga župnika“. Knjigu je objavila 2002. g. nakladnička kuća „Tonimir“ iz Varaždinskih Toplica, a napisana je na moj poticaj. Naime, župnik Mato Repić bio je moj ujak, i ja sam kao osnovnoškolac često boravio kod njega na farofu u Lepoglavi, naročito za vrijeme ljetnih praznika. Kasnije, kao gimnazijalac, također sam s njim često kontaktirao. Tada smo – istina potiho – razgovarali o njegovim sjećanjima i uspomenama, pa kad je dočekao zasluženu mirovinu, potaknuo sam ga da sve to objedini u knjizi, obećavši mu punu „logističku“ potporu; (obećanje sam održao sređujući i prepisujući rukopise, tražeći fotografije i slično!)
“
…da bi se lakše održavala stega, često se događalo da pojedini osuđenici budu noću izvedeni iz ćelija i ubijeni „pri pokušaju bijega“
„
Iz te Vam knjige šaljem dva odlomka koji govore o župnikovim sjećanjima na Kardinalov boravak u Lepoglavi… Svako Vam dobro i obilje Božjeg blagoslova!
S poštovanjem, Stjepan Kosi.«
Nadbiskup Stepinac – lepoglavski zatvorenik
19. listopada 1946. g., zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, nakon montiranoga sudskog procesa, koji je postao – i ostao – sramotom za komunističku vlast u tadašnjoj Jugoslaviji, i po kojemu je osuđen na šesnaest godina strogoga zatvora, dopremljen je na izdržavanje kazne u Lepoglavu.
Pripovijedalo se da ga je na vratima zatvoreničke sobe dočekao upravitelj, „drug“ Špiranec, i cinično ga upitao: „Što želite danas za večeru?“
Nadbiskup mu je mirno odgovorio: „Ja sam ovdje osuđenik i nikakvih želja nemam!“
“
Sam dolazak Nadbiskupa u Kaznionicu značio je osuđenicima veliku moralnu potporu, jer su znali da je i on nevino osuđen, kao i velika većina njih
„
U to je vrijeme u Lepoglavi vladao velik strah. Josip Špiranec, upravitelj Kaznionice, bio je strah i trepet, kako za kažnjenike, tako i za sve žitelje lepoglavske okolice. Nekadašnji zapovjednik partizana terenaca u ovome dijelu Zagorja, nakon bijega veće skupine zatvorenika iz lepoglavskoga zatvora postavljen je za upravitelja Kaznionice potkraj godine 1945. g., te je od vrhovne vlasti imao odriješene ruke za svoje postupke. Kaznionica je tada bila pretrpana osuđenicima, a da bi se lakše održavala stega, često se događalo da pojedini osuđenici budu noću izvedeni iz ćelija i ubijeni „pri pokušaju bijega“.
Sveta misa u zatvoru
Sam dolazak Nadbiskupa u Kaznionicu značio je osuđenicima veliku moralnu potporu, jer su znali da je i on nevino osuđen, kao i velika većina njih. Nadbiskupu su u zatvoru dane na uporabu dvije sobe: iz prve je sobe probušen zid u bivšu samicu, koja mu je služila kao kapelica. Svakoga dana oko šest sati ujutro stražar je otključavao ćeliju u kojoj su bili zatočeni zagrebački kanonik Nikola Borić i koprivnički župnik Stjepan Pavunić. Odveo bi ih potom u Nadbiskupovu sobu, gdje bi mu oni ministrirali kod svete mise.
“
Za Nadbiskupa su jutarnja misa i susret s braćom svećenicima predstavljali veliko osvježenje i duhovnu potporu
„
Prema predanim hostijama i prema vinu što sam ja pripremao, a jedan od stražara odnosio u kaznionicu, zaključio sam da su nakon Nadbiskupa, i spomenuta dvojica svećenika služili svete mise, jer u ono vrijeme nije postojala koncelebracija. Kanonika Borića i župnika Pavunića stražari su oko osam sati odvodili ponovno u njihovu ćeliju. Nadbiskupova sestra mi je kasnije pripovijedala da su za njega jutarnja misa i susret s braćom svećenicima predstavljali veliko osvježenje i duhovnu potporu, a preko kanonika Borića bio je donekle i obaviješten o općim prilikama u domovini i svijetu.
Samo jedan posjet mjesečno…
Kao zatvorenik, Nadbiskup je po zakonu imao pravo na jedan posjet mjesečno. Prvi mu je u posjet došao pomoćni biskup dr. Josip Lach, koji se pri dolasku u Lepoglavu najprije javio meni u župnome uredu. Ja sam mu potom pomogao nositi putni kovčeg u Kaznionicu. Kada smo ušli u unutrašnje dvorište, Nadbiskup je baš bio u šetnji. Kretao se dosta brzim korakom srednjom stazom u blizini velike žalosne vrbe. Sa strane uz zgradu stajao je jedan stražar, a jedan je pratio nas u Nadbiskupovu sobu. Kada smo u sobi vadili knjige koje je donio biskup Lach, došao je zamjenik upravitelja Josip Globočnik i rekao mi: „Vi, velečasni, nemate dopuštenje od ministarstva za razgovor i posjet osuđeniku, pa izvolite napustiti kaznionicu!“
Morao sam, nažalost, otići ne progovorivši s Nadbiskupom ni jednu riječ!
“
Komunističke su vlasti pojačanim terorom i zastrašivanjem prikrivale zapravo svoj strah od reakcije naroda, koji je bio svjestan nepravde nanesene Nadbiskupu, a preko njega i cijeloj Crkvi
„
U lepoglavskoj Kaznionici, Nadbiskupa je redovito posjećivala i njegova sestra Štefa Štengl iz Samobora. Nakon posjeta bila je svaki put na objedu kod mene u župnome stanu. Za nju su to bili teški dani, i rekla je da uvijek prije razgovora mora uzeti tabletu za smirenje.
Za vrijeme Nadbiskupova boravka u Lepoglavi, komunističke su vlasti pojačanim terorom i zastrašivanjem prikrivale zapravo svoj strah od reakcije naroda, koji je bio svjestan nepravde nanesene Nadbiskupu, a preko njega i cijeloj Crkvi. Kakvim su se sve metodama služili tadašnji vlastodršci da bi zastrašili narod, zorno pokazuje sljedeći događaj iz onoga vremena.
Osuđena zbog ovih riječi!
U neposrednoj blizini Kaznionice bio je hotel i restauracija vlasnice gospođe Fiedler. Tu su rado svraćali mnogi službenici stražari iz Kaznionice. Medu stalnim gostima bio je i stanoviti Petrović, Stepinčev stražar. Smatrajući da može u njega imati povjerenje, gospođa Fiedler mu je jednom zgodom rekla: „Pozdravite mi Nadbiskupa u moje ime i u ime naroda Lepoglave“.
Stražar Petrović prijavio je to upravi Kaznionice. Gospođa Fiedler je samo zbog tih riječi bila osuđena na nekoliko godina i zatvorena u Požegu, a sva joj je imovina konfiscirana!
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
