Foto: Pixabay
Mt 5, 38 – 48
Biblija se opet vraća na temu opraštanja. Opraštanjem proglašavamo povjerenje i ljubav u određenu osobu, bez obzira na to što je učinila. Proglašavamo da je naša ljubav zaista jaka kao smrt, kao što Biblija kaže: „Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob.“ (Pjesma nad pjesmama 8, 6) Neki ljudi pogrešno shvaćaju opraštanje kao da to znači da nećemo mrziti osobu, ali joj imamo pravo uskratiti neke stvari koje su joj pripadale prije nego što je nešto učinila. To nije opraštanje. To je djelomično pošteđivanje od jednog zla dok dopuštamo drugo, iako nam, kao grešnicima, koji nemaju pravo suditi, ne pripada ni jedno ni drugo. Naš Gospodin nije takav. On je ljubav. Ljubav je kad smo spremni čak i davati i primati od nekoga točno onako kako on to želi, osim ako mu je želja grešna, dakako. To ne znači da nas nema pravo naljutiti tuđi grijeh. Dapače, treba nas naljutiti ako imamo čisto srce. Ali trebamo i nastaviti dalje u ljubavi. Gospodin dalje iznenađuje sa zapovijedi da trebamo ljubiti i one koji nas ne ljube i opraštati onima kojima i nije žao. Ipak, iako se često smatramo velikim vjernicima, usudimo se reći: „Zašto bih oprostio/la ako osobi nije žao?“ Ali mi nismo u poziciji suditi, jer smo i sami krivci, a i zato što ne znamo kakvo je zapravo čije srce i kakve su ga okolnosti učinile osobom kakva jest, te bi nas to i same činilo grešnima i opet onima kojima je zbog neopraštanja potrebno opraštanje. Jer neopraštanje je znak da ne ljubimo. A ne ljubiti, to je zapravo pozadina svakog grijeha. Opraštanje nije neki izvanredni dar na koji su pozvani samo rijetki svetci ili proroci. To nije neka kvaliteta koja nas čini posebnima. To je zapovijed. To je ulaznica za raj. Kako će osoba koja ne ljubi postati dionik njegova vječnog kraljevstva, čije je glavno obilježje upravo ljubav? Vjerojatno nam se sada mogu stvoriti pitanja poput: Dokle onda seže opraštanje? Znači li to dovijeka okretati obraz onima koji me ranjavaju? Dok smo na ovoj zemlji, konačne su nam nakane drugih srdaca sakrivene i ne možemo znati dokad će trajati tuđe zlo. To prepuštamo Gospodinu. Ne moramo ostati u blizini osobe koja nas samo ranjava ako znamo da joj trenutno ne možemo pomoći i da je to iznad naših snaga, ali uvijek možemo u srcu gajiti povjerenje i potpuno opraštanje i to pokazivati. Ako koga ljubimo, vjerovat ćemo da će jednog dana zlo potpuno nestati iz njegova srca. Inače ne ljubimo tu osobu. To izgleda zbunjujuće, ali Biblija je jasna: „Ljubav sve vjeruje!“ (1 Korinćanima 13, 7) Stoga, kada kažemo za koga da ne vjerujemo da će se ikada popraviti, zapravo govorimo da ga ne ljubimo. Iako je Biblija puna otajstava koja nam Gospodin može i želi postupno otkrivati u danima zbunjenosti, ljubav je opcija koja nam se uvijek nudi. Ponekad su osjećaji blokirani i slabost tijela nas preuzme, ali u tim trenutcima možemo moliti za pomoć Duha Svetoga da zahvati naše srce. I naravno, ne očekivati rezultate taj isti tren. Ljubav je strpljiva! Amen!
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
