Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Foto: Pixabay
Mt 5, 1 – 12a
Isus u današnjem evanđelju započinje svoju propovijed izgovaranjem blaženstava. Zaustavimo se samo na prvome, koje je zapravo srž svih ostalih: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ Najprije da razjasnimo što uopće znači duhovno siromaštvo i zašto nam je ono uistinu potrebno.
Usudila bih se reći da je to jedan od najpotrebnijih polazišta svakog kršćanina, jer jedino iz njega mogu proizaći iskrena skromnost, zahvalnost, poniznost, a nakraju, i potpuno predanje. Biti siromašan „u duhu“ zapravo znači biti potpuno ovisan o Bogu, i to ne samo u pogledu spasenja, nego u svakoj pojedinoj stvari, počevši od materijalnih, pa sve do duhovnih. U protivnome, bili bismo samima sebi dovoljni, a takvo se gledište nesvjesno ograđuje od primanja Božje milosti, koja se potpuno slobodno daruje. Svi veliki svetci priznavali su se najprije kao takvi, siromasi u duhu. Uzmimo za primjer sv. Franju Asiškoga. Njegovo se srce u najvećoj mjeri pouzdalo u Božju providnost, da se čak ni hranom nije htio osigurati za sutrašnji dan. U molitvi je naučio kako taknuti srca ljudi i svojim neprestanim traganjem za Božjim licem uspio je obnoviti cijelu Crkvu. Siromaštvo je za njega bilo jedini put do istinske slobode, jer kao što kaže jedan njegov životopisac: „Neopterećene duše najbrže otkrivaju vrednote.“
Možemo zaključiti: „Blago onima koji su siromašni u duhu, koji čeznu za većim blagom, koji su gladni i žedni poznavanja Boga, Boga živoga. Blago onima kojima nije dovoljna samo nedjeljna misa, samo Oče naš prije spavanja, samo jedan molitveni susret mjesečno, samo da tko na njih položi ruku… Vjerujem da je svakomu potrebno srce koje neprestano teži za višim i koje je svjesno da je naše samo htjeti, a da sve drugo spada na Boga.
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
