Foto: Pixabay
Mt 1, 18 – 24
Zadivljuje me ovaj tekst o primjeru razvijanja istinskog povjerenja između Boga i čovjeka te muškarca i žene, po tajnovitom Božjem naumu.
Josip i Marija živjeli su kao mladi ljudi u predmesijanskom vremenu, vremenu surova židovskog zakona, isprazna farizejskog bogoštovlja, živjeli su među narodom za koji Biblija kaže da je bio kao ovce bez pastira. Ipak njihova su srca bila pravedna do te mjere da ih je Gospodin našao dostojnima da budu ukućani Isusa Krista.
Koliki rizik, kolika ustrajnost, a istovremeno koliki žar!
Razmišljam kolika je Josipova ljubav prema Bogu i Mariji bila da nije bio jači osjećaj židovske samopravednosti koji bi ga nagnao da izvrgne Mariju sramoti. Razmišljam i kolika je Božja snaga da ga je tako dodatno ohrabrila anđelova poruka, o kojoj je imao svako pravo dvojiti, te je u njemu potaknula ustrajnost da vjeruje Mariji. Koliki rizik, kolika ustrajnost, a istovremeno koliki žar!
Iako bi ju tada Židovi bili spremni kamenovati, on je odlučio ići protiv svakog očaja i vjerovati u nešto što je tada u njegovim očima i očima većine naroda bilo apsolutno nezamislivo. Kad bismo barem svi u tome slijedili primjer sv. Josipa!
…ono što je bilo u njegovu srcu, nije bilo odmah vidljivo, već je imalo svoj rast do svjesnosti uma o onome što je Josipovo srce zaista htjelo. A taj rast nije bio moguć samo po ljudskoj volji, trebala je izravna intervencija anđela…
Što je potrebno da bismo tako slijedili svoju vjeru, unatoč najuvjerljivijim sumnjama koje bi nam nametalo bilo kakvo biće? Što je to što je vodilo Josipa? To nije sigurnost u ono što je vidio ili ono što je čuo, nije mišljenje većine, nije nekakvo znanje, već stajalište u srcu. Ipak, ono što je bilo u njegovu srcu, nije bilo odmah vidljivo, već je imalo svoj rast do svjesnosti uma o onome što je Josipovo srce zaista htjelo. A taj rast nije bio moguć samo po ljudskoj volji, trebala je izravna intervencija anđela, trebala je promjena u duhovnom svijetu, trebala je volja anđela da služi, trebala je Božja odluka da ga pošalje. Da Bog tada nije poslao anđela, Josipovo razmišljanje u tom trenutku bilo bi dovoljno samo da ne izvrgne Mariju sramoti i da ju ne kamenuju, ali ne bi bilo dovoljno da Josip ispuni ono na što je bio pozvan na svojem zemaljskom putu – na nešto nezamislivo veličanstveno, a to je da bude zemaljski otac Spasitelju Svijeta.
Odazovimo se!
Razmislimo dobro o tom događaju. Naše srce je u ovom trenutku u određenoj fazi, za koju naš um zna, ali ipak samo Gospodin poznaje tajne našeg duha i naše volje, samo Gospodin zna što mi zaista želimo u svojem srcu i samo on to može učiniti stvarnim i vidljivim u našim životima. Za to je potrebno mijenjanje duhovne atmosfere, zbog čega Duh neprestano poziva Crkvu na ustrajnu molitvu i jedinstvo. Odazovimo se!
Klara Halužan, Book.hr
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
