Gospodin mi je svjetlost i spasenje
Foto: Pixabay
U ovom odlomku vidimo početak Kristova djelovanja. Kad je Ivan Krstitelj predan u tamnicu, Isus se povlači u Galileju i kreće ispuniti što je rečeno. Međutim ne kreće iz Nazareta, nego vidimo da je odlučio krenuti iz mjesta koje je do ada bilo u tmini, krenuo je biti svjetlo onamo gdje je mrkli mrak. Povezala bih to s Kristovim riječima upućenima nama: „Vi ste svjetlost svijeta!“ Svatko od nas pozvan je biti čije svjetlo, donositi sunce tamo gdje je mrak, isijavati Božju ljubav svima onima koji je još nisu spoznali i navještati evanđelje, baš kako je i Isus govorio: „Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!“
Sljedeća stvar koju bih izdvojila Petrova je i Andrijina, odnosno Jakovljeva i Ivanova reakcija na Isusov poziv: „… oni BRZO ostave mreže / ostave lađu…“ Ta riječ brzo posebno mi je zapela za oko, jer pošto su živjeli uz jezero, očito je da su se bavili lovljenjem ribe, vjerojatno im je to bio i izvor prihoda, imali su sigurnost u tome, ali samo jedan poziv bio je dovoljan da bez razmišljanja ostave sve za sobom i krenu s Isusom. Koliko puta nas Isus mora pozvati? Često smo skloni propitivati je li to stvarno Božja odluka, zove li me na taj put i jesam li ja uistinu dostojan/dostojna za takvo nešto? A samo jedno da otvorilo bi prostor Božjem djelovanju i velikim stvarima koje on može učiniti po nama bez obzira na to čime se bavimo i jesmo li „kvalificirani“ za ono na što nas Bog poziva. Kao što vidimo, Petar, Andrija, Jakov i Ivan bili su ribari, bavili su se zanimanjem koje nema neki veliki utjecaj na ljude, a Krist ih je učinio ribarima ljudi. Postali su njegovi učenici i imali veliko značenje u povijesti. A sve je bila „samo“ stvar odluke. Da su odbili taj poziv, ili da su ga, recimo, odgodili dok ne ulove ribu ili pokrpaju mreže, vjerojatno bi ostali „tek“ ribari. Srećom, dali su nam primjer kako da i mi postupamo u takvim situacijama. Prihvatimo poziv koji znamo da je od Boga, ne postavljajmo dodatna pitanja i pustimo ga neka se proslavlja po nama.
I još bih nešto rekla, a odnosi se na dio zadnje rečenice: „… i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu.“ Redak poslije također se nastavlja na to: „I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše.“ To sam izdvojila jer nam govori da Isus liječi SVAKU bolest, nije došao „prebirati“ koga će izliječiti, nego se je pobrinuo za svakoga tko je imao problema. A tako je i danas. On nas liječi i ozdravlja, samo mu predajmo sve naše boli i patnje, jer nema toga što on ne može srediti.
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
