Foto: Pixabay
Lk 17, 5 – 10
Vjera. Tako zagonetna riječ u današnjem stoljeću. Kao netko tko je odgojen u kršćanskoj vjeri, dugo sam živjela u zabludi da drugi ljudi ne vjeruju jer nisu upućeni, jer nemaju dokaza o kojima sam se ja igrom slučaja osvjedočila. Evangelizacija je za mene bila davanje dokaza drugima koji se još nisu osvjedočili. Ipak, polako sam počela shvaćati da vjera nema dokaza, već da vjera jest dokaz. Tako kaže i Poslanica Hebrejima u 11, 1: „Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.“ Zašto je vjera dokaz? Zato što je ona plod mišljenja. Zato što ona pokazuje nakanu srca. Onaj tko želi dobro, vjerovat će i biti će usmjeren prema dobrome, a to može biti samo Isus. Zato Biblija kaže da se opravdavamo po vjeri (Rim 5, 1). Ipak, vjera traži ustrajnost. Isus je rekao da tko ustraje do kraja, bit će spašen (Mt 24, 13). U našim životima svaki dan prisutno je mnoštvo nakana. Obiteljsko nasljeđe, vlastita prošlost, ljudi koji nas okružuju, duhovna pozadina prostora u kojem se nalazimo, političko stanje u državi, naše želje i još nebrojene druge stvari. Zato Gospodin od nas traži da budemo ustrajni u molitvi. Molitva pokriva nebrojene nakane ako je ustrajna, ustrajna do kraja. Zato Gospodin nastavlja s prispodobom o sluzi kojemu Gospodar zapovijeda da prvo radi, a onda da jede i pije. I da ostane u poniznosti, svjestan da je to bilo ono što se podrazumijeva kao nešto što mora biti učinjeno. Isus, koji je bio Sin Božji, molio je cijelu noć u gori. On koji je bio svet i bez mane. Koliko ćemo onda više mi kršćani, koji putujemo prema svetosti, biti u potrebi za molitvom? Ustrajmo stoga u traženju Božje prisutnosti u svojem životu, koja će nam osigurati prije svega kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a zatim i ispuniti sve želje našeg srca.
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
