23. svibnja // Sveti Ivan Krstitelj de Rossi – svi su ga bolesnici prihvaćali jer je u njima vidio Isusa Svećenik jobovske strpljivosti i svetosti, neumorni ispovjednik, apostol mladih, napuštenih i zaboravljenih, nepokolebljivi borac za ljudske duše

Bogatstvo vjere i Božje providnosti nadilazi prepreke materijalnog siromaštva

Sveti Ivan Krstitelj de Rossi, poznat i kao Giovanni Battista de’ Rossi, rođen je 22. veljače 1698. u Voltaggiu kod Genove u Italiji. Bio je četvrto dijete Charlesa de Rossia i Francese Anfossi, pobožnih i vjerom ispunjenih roditelja. Iako materijalno siromašni, vjerom u Svemogućega Boga bili su više nego bogati, što je na koncu i bio kamen temeljac za razvoj poslanja svetog Ivana.

Snaga molitve činila je svoje iz dana u dan, pa su tako dva svećenika već u Ivanovoj ranoj mladosti zapazila njegov ogromni potencijal te su mu odlučili biti dušebrižnicima, pružiti mu obrazovanje i vjerski odgoj.

U dobi kada je imao samo deset godina, nakon jedne mise, Ivan upoznaje bogati bračni par iz Genove. Oni, uvidjevši nevjerojatan potencijal u tako mladoj osobi, odobrenjem Ivanova oca odlučiše financirati njegovo školovanje.

Ni bolest epilepsije nije ga (s)priječila da se neumorno daje drugima

Kao trinaestogodišnji dječak odlazi na studij u glasoviti isusovački Rimski kolegij. Odlučio je postati svećenik, pa je 1714. primio klerički vijenac i još se zdušnije dao na duhovnu formaciju. Mladi se student dao na molitvu, pokoru i apostolski rad među mladeži, što mu je poprilično crpilo snagu, pa je morao prekinuti studij. Sv. Ivan bolovao je od epilepsije. Prvi znaci te bolesti počeli su se javljati upravo u razdoblju kad je jako oslabio, a taj ga je križ pratio sve do konca života.

Pisanje mu je predstavljalo izuzetan napor, no zadivljujućom ustrajnošću postaje svećenikom

Neprestano pisanje za vrijeme predavanja za Ivanove je oči predstavljao pretežak napor. Srećom, kao tekst studija služila je Teološka suma sv. Tome Akvinskog pa za vrijeme predavanja nije trebalo neprestano pisati i hvatati predavanje profesora.

Tijekom tog vremena Ivan je i dalje u raznim oratorijima vodio skupine đaka.

Na blagdan Bezgrješne, 8. prosinca 1721., revni je bogoslov primio sakrament svećeničkog reda.

Na putu prema svetosti potrebno je prepustiti se utjecaju svetaca

Po vlastitoj želji želio je slaviti svoju prvu misu u crkvi sv. Ignacija na oltaru sv. Alojzija, ispod kojeg se danas nalazi i njegovo tijelo. Prema tom svecu, uzoru i zaštitniku mladeži, apostol mladeži Ivan de Rossi uvijek je gajio veliku pobožnost. Alojzije mu je u radu s mladeži bio trajno nadahnuće. Dobro je ovdje uočiti i naglasiti koliko su sveci utjecali jedni na druge, a to i nama govori koliko je bitno slijediti njihov put.

„Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti”!

Rim je za svećenika svetog Ivana de Rossija postao poprištem svestranoga apostolata. On je svoj rad među mladeži proširio i na najskromnije slojeve rimskoga društva; osobito se bavio siromasima i bolesnicima po javnim bolnicama i ubožnicama.

U ispovjedaonici je sjedio sate i sate s najvećom strpljivošću, blagošću i dobrotom

Godinama nije želio ispovijedati jer se bojao da u ispovjedaonici ne doživi epileptički napad. Kada se milošću Gospodnjom oslobodio toga straha, u ispovjedaonici je znao sjedio sate i sate slušajući ispovijedi siromaha, ljudi bez naobrazbe i okorjelih grješnika. Glas svetosti o njemu, koji se sve više širio, privlačio je k njegovoj ispovjedaonici mnoge izgubljene sinove i kćeri, a Svetac ih je sve primao s najvećom strpljivošću, blagošću i dobrotom, poput dobrog pastira zauzeta baš za onu jednu izgubljenu ovcu.

Uvijek na raspolaganju svojim dragim siromasima

Svoj je život posvetio službi bolesnima, beskućnicima i prostitutkama. Danju je posjećivao i tješio bolesne i siromašne u bolnicama, dok je noću propovijedao po ulicama Rima i svjedočio za Gospodina. Po obližnjim crkvama Rima rado je propovijedao onome jednostavnom puku koji je u njemu gledao svoga čovjeka, svećenika otvorena za njih i njihove potrebe. Naročito je bio aktivan u svratištu svete Gale. Tu je počeo djelovati još kao mladi klerik i u tome je radu 50 godina ustrajao sve do svoje smrti. Reorganizirao je materijalnu bazu te karitativne ustanove, uveo u nju razne vježbe pobožnosti te u njoj gotovo svaku večer proveo nekoliko sati stojeći na raspolaganju svojim dragim siromasima. Njima je postao sluga milosrđa i ljubavi.

Ivan je umirućima pričao o Isusu Kristu i time ih dovodio do obraćenja i spasenja. Očajnički je htio da budu slobodni od svojih patnji. Nitko od bolesnika nije ga odbacio, bez obzira koliko teška bila njihova bolest ili simptomi, jer je u njima vidio Isusa.

Jednom prilikom, mladi čovjek koji je bolovao od sifilisa, od srama nije mogao ni pogledati u Ivana. Međutim, Ivan je pokazao veličinu svog nesebičnog srca i pružio mu pomoć, što je bolesnika ponukalo da sasluša Ivana i prije svoje smrti učini dobru ispovijed što je njegovoj duši otvorilo put prema Nebeskom Kraljevstvu.

Neznanje je guba današnjice

Tijekom jedne od svojih mnogih propovijedi i nagovora, rekao je svojoj braći svećenicima: „Neznanje je guba današnjice! Koliko gubavaca danas postoji unutar crkve u Rimu, gdje mnogi uopće nisu svjesni što je potrebno za spas njihovih duša? Naš glavni zadatak mora biti da izliječimo tu bolest! Duše naših najbližih, naših sugrađana su u našim rukama, a opet koliko je duša izgubljeno našom greškom? Mnogi bolesni umiru, a da se nisu ispravno pripremili za odlazak u vječni život iz razloga što se mi nismo pozabavili i dali punu pažnju svakoj pojedinoj duši. A samo s malo više strpljenja, malo više ustrajnosti, malo više ljubavi, mogli smo uvesti te sirote duše u nebo.”

Mnogo puta je upozoravao braću svećenike kako treba propovijedati: „Siromašni u crkvu dolaze umorni i rastreseni od dnevnih briga. Ako su vaše propovijedi duge, ne mogu vas pratiti. Dajte im jednu bitnu misao koju mogu ponijeti svojim kućama, ne mnoštvo njih, jer na koncu neće upamtiti ni jednu.”

Osniva svratišta za muškarce, ali i za žene i napuštenu djecu

Po uzoru na svratište svete Gale za muškarce, svetac je u suradnji sa svojim svetim ispovjednikom ocem Galluzzijem, koji je također bio veliki apostol Rima, utemeljio novo svratište namijenjeno ženama, a posvetio ga svome svecu ljubimcu sv. Alojziju. Ta ustanova još i danas vrši svoj zadatak. Utemeljio je mnoge ustanove za napuštenu djecu te promicao dobrovoljni rad i pobožne udruge. Osjećajući da mu se polako bliži kraj, sveti Ivan de Rossi napustio je svoje obitavalište kod S. Maria in Cosmedin i preselio se u dom Santissima Trinita dei Pellegrini.

Njegovoj jobovskoj strpljivosti i svetosti divio se cijeli Rim

Unatoč bolesti morao je preuzeti i duhovnu brigu za Milosrdnu braću sv. Ivana od Boga, ulivši tome redu za dvorbu bolesnika novi duh, a s njime i polet. Oko starog iskusnoga i svetoga svećenika de Rossija sve su se više okupljali mladi svećenici želeći da ih uvede u svećenički rad. I tako je bolesni svetac unatoč svojoj teškoj bolesti bio tako neobično aktivan. Sav mu se Rim divio i govorio o njegovoj jobovskoj strpljivosti i svetosti.

Poznate svečeve misli

„Mnogi od nas izbjegavamo odlaske u bolnicu od straha pred infekcijama ili pred onime što ćemo tamo vidjeti ili osjetiti. Mi nismo u svijetu kako bismo slijedili svoju vlastitu volju i zadovoljstvo, uživanje, već da nasljedujemo Isusa!”