Foto: Pixabay
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
»U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši! Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.”« Riječ Gospodnja.
Lk 12, 49-53
Ova me Riječ Božja prisjetila riječi svetoga Pavla, koje kažu kako je uzvišena tajna prave vjere (1 Tim 3,16). Naš je Gospodin sakrio istinu kako bismo ga potražili svim srcem i spoznali. Zato sam Ga, kada sam vidjela tajnovitost ovih riječi, najprije zamolila da mi otvori razum i da njime upravlja kako bih spoznala što je htio reći. Kada sam se zatim osvrnula na tekst, u oči mi je upala činjenica da je sâm Isus, Sin Božji bez mane, morao proći križ. A onda mi se nametnulo sljedeće: Koliko ćemo više to morati mi, kad još uvijek pobjeđujemo svoju grešnost.
Druga rečenica koja mi je zaokupila pažnju jest ona u kojoj Isus govori o ognju koji je možda već planuo. Ako je oganj već planuo, onda je sav ovaj proces života, patnje, postajanja svetim, u Njegovim rukama. I onda je to jednostavno nešto što je neizbježno i kroz što mora proći svaki čovjek. Pitanje je samo jedno: Jesmo li spremni uzeti Kristov križ? Ne svoj, već Kristov, kažem. Isus je rekao da želi da ljubimo druge onako kako ih je on ljubio. To znači da trebamo nositi njegov križ, kako bismo ljubili kako je on ljubio. A što je to njegov križ, i zašto ga Isus u ovom tekstu povezuje s rodbinskim odnosima? Njegov je križ iskusiti ono što je iskusio drugi, kako bismo svi postali jedno, jer jedino tako možemo živjeti u zajedništvu, razumijevaju i, napokon, ljubavi.
Druga stvar o kojoj razmišljam jest: je li Isus trebao, kao onaj koji je došao u tijelu, donijeti puninu vjere i ako jest trebao, zašto je onda na Posljednjoj večeri rekao učenicima da im ima još puno toga kazati, ali ne mogu nositi (Iv 16,12)? Znači li to da postoje još neke objave koje nam zbog koncipiranosti čovjekova stvorenja i više dimenzija njegove osobe može dati samo Duh Sveti? Sâm je Isus za sebe rekao da je bolje da On ode, kako bi došao Branitelj (Iv 16,7). Daljnja misao koja mi dolazi jest: Što god da je istina, ako je Bog savršena ljubav, onda nam On zaista treba biti na prvome mjestu. Što može poći po zlu ako je naša želja da iznad svega ljubimo? A ako to jest naša želja, onda smo ispunili sav Zakon i onda nam je Bog sigurno na prvom mjestu (Gal 5,14). Što nas onda može odvojiti od radosti? To što su naši ukućani protiv nas, ili bilo kakav drugi križ? Ne, uvjerena sam da ako je tako, ove nas Isusove riječi ne mogu i ne trebaju strašiti, već naprotiv, neka nam budu na blagoslov!
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
