U djetinjstvu, a bilo je u to vrijeme burne i krvave godine Francuske revolucije, odgajala ju je vrijedna baka na svome dvorcu Ginals. Nakon nje, djevojčicu je odgajala stara joj tetka Agata de Pomairols, koja bijaše redovnica od Pohođenja, ali je za vrijeme Revolucije bila protjerana iz samostana. Djevojčica je po naravi bila vedra, što joj nimalo nije smetalo da snažno raste u dubokoj i iskrenoj pobožnosti. Kad joj je bilo 11 godina, podijelio joj je prvu pričest jedan dominikanac, jedan od onih svećenika koji nisu položili prisegu na protukršćanski revolucionarni ustav.
Zarobljena zemaljskim rastresenostima i ugodnostima
Emilija se je u cvijetu mladosti revno posvetila molitvi i imala mistična iskustva. Uz to je već tada pokazivala veliku ljubav prema siromasima. No tada je u njezinu životu nastupila moralna kriza jer se dala zarobiti zemaljskim rastresenostima i ugodnostima. Nije se tu radilo o teškim stvarima, ali da je tako nastavila, do njih je lako moglo doći. Posve nenadan je preokret nastao u njezinoj duši kad je 1804. slušala propovijed prigodom jednih pučkih misija.
Otkrivanje životnog poziva
Revno je čitala djela raznih duhovnih pisaca, osobito sv. Terezije Avilske i sv. Franje Saleškoga. U slobodno je vrijeme siromašnim djevojčicama držala vjeronauk. Triput je pokušala stupiti u neku žensku družbu, ali nije uspjela. Napokon je u svibnju 1815. godine, slušajući žaljenje neke siromašne žene, otkrila svoj životni poziv. Tužba se odnosila na nemogućnost da dođu do školovanja i izobrazbe osobe koje su siromašne. Emilija se tada odlučila posvetiti odgoju siromašne djece.
Brzo su joj se pridružile tri djevojke koje je otprije poznavala. Zajedno s njima odlučila je osnovati Institut sv. Josipa koji će nešto kasnije, točno 1822. godine, dobiti ime Instituta Svete obitelji. Radilo se o novoj redovničkoj družbi s klauzurom, koja će se posvetiti poučavanju siromašne djece, besplatno joj pružajući osnovnu izobrazbu. Plan je bio veoma stvaran i odgovarao bitnim potrebama onih nižih slojeva tadašnjega društva. Kao i svaka dobra ustanova, tako je i ova morala proći kroz svoju kušnju: kroz kritičke napade i nerazumijevanje najbliže okoline.
A ona je za svoju ustanovu morala platiti težak danak: tjelesnih patnji, prouzrokovanih bolestima, a onda i duševnih, u kojima ju je zahvatio težak i mučan osjećaj duboke zapuštenosti i silne napasti protiv vjere. Osim posve kratkih predaha svetica je takvo stanje morala podnositi sve do smrti. Sve to nije ju ipak slomilo pa ni spriječilo da se pokaže jakom i djelotvornom poglavaricom. Osnovala je novu granu svoje ustanove, bez klauzure, koja se brzo raširila, ali i stvarala i mnoge poteškoće. Majka je utemeljiteljica u svemu svome mukotrpnom životu i radu pokazivala herojsku nesebičnost i neograničeno pouzdanje u Boga. Njezina se grana bez klauzure bavila ne samo poučavanjem već i kućnom njegom bolesnika, posjećivanjem zatvora, pružanjem utočišta palim djevojkama i ženama koje su bile spremne na pokoru.
Poslušnost do samoga kraja
Kako se zdravstveno stanje sve više pogoršavalo, krajem 1852. godine zamolila je da ju oslobode svih njezinih funkcija. U poslušnosti prema svome ispovjedniku od sedmog je do desetog rujna izdiktirala je povijest svoga života, koju smatraju religioznim dokumentom najveće vrijednosti, premda se o mističnoj strani svoje duše izrazila veoma oprezno i suzdržano. Preminula je u Villefrancheu na današnji dan, 19. rujna 1852. godine. U vrijeme Emilijine smrti djelovalo je 38 njezinih ustanova.
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
