Foto: Pixabay
(Prop 1,2;2,21-23; Ps 90,3-6.12-14.17; Kol 3,1-5.9-11; Lk 12,13-21)
»U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: „Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.” Nato mu on reče: „Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?” I dometnu im: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.”
Kaza im i prispodobu: „Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ʽŠto da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.ʼ I reče: ʽEvo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!ʼ Ali Bog mu reče: ʽBezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?ʼ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.”«
Riječ Gospodnja.
„Život mu nije u onom što posjeduje.” Ova me rečenica pogodila, jer upravo tu najviše tražimo svoj identitet. Ono što posjedujemo često nas definira kao osobe i jamči nam određenu važnost u životu. Sjećam se da sam u osnovnoj školi silno htio imati novi mobitel. Čim bi netko od prijatelja dobio mobitel koji je bolji od moga, osjećao bih se manje vrijednim i čeznuo bih za tim, iako moji roditelji nisu imali novca da bi pratili trendove i moje želje. To se nekima događa i kasnije, u srednjoj školi. „Koliko novaca imam za izlazak, koliko pića mogu platiti, koliko često mogu kupovati novu odjeću i obuću?” I tako možemo unedogled. Reklame koje gledamo oko sebe odjednom nas prisiljavaju da tražimo više i da gledamo jedni na druge kroz ono što posjedujemo: „Vrijedim sukladno onome što imam i prema tome vidim da sam uspješan”. A onda apetit za novim stvarima raste. Moja žeđ za dokazivanjem je sve veća i čini se kao da je nikako ne mogu utažiti. Zašto? Jer život nije u onome što posjedujem! Duboko zadovoljstvo sobom i životom ne dolazi od posjedovanja, nego iz srca. A tu najdublju čežnju može zadovoljiti samo Jedan. Naš Otac nebeski je ostavio prostor za nas, koji ne možemo ispuniti ničim osim njegovom prisutnošću. Unutarnja izgradnja i molitveni život ukorijenjen u Bogu ono je što nas ispunjava i zadovoljava. Tada možemo reći kao Pavao: Na sve i svašta sam navikao, znam obilovati i znam oskudijevati, ali moja radost nije u tome. Ako je ono što posjedujem moj identitet, što će biti ako u trenutku ostanem bez toga? Ono što mi nitko ne može uzeti je duša i srce koje je ukorijenjeno u Bogu. Na Izvoru života. Samo tada mogu ostati bez svega i zadržati svoj identitet djeteta Božjega, koje njegov Otac nikad neće ostaviti. Isus u prispodobi daje primjer bogataša koji je uložio u zemaljska dobra, dok je dušu zapostavio. Što će biti s nama kada nas pozove ako je jedino što smo izgrađivali bio dobar glas među ljudima, i naš materijalni posjed? Sve će propasti, a i mi s tim. Ako ovo čitanje potražimo u Bibliji, vidjet ćemo da se Isus nakon ove pouke okreće učenicima i kaže im: „Zato vam kažem: ne budite zabrinuti za život: što ćete jesti; ni za tijelo: u što ćete se obući. Ta život je vredniji od jela i tijelo od odijela… Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati!” (Lk 12,22-23.31) To je nešto za čime trebamo najprije čeznuti. Ako nam se ne nadodaje, to znači da ne tražimo prvo kraljevstvo Božje.
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
