Sveta Hildegarda, mističarka, glasovita po svojim viđenjima, zbog kojih je i prozvana »proročicom iz Njemačke«, kod nas nije naročito poznata. Kad je Hildegardi bilo osam godina, roditelji su ju dali redovnicama u Disibodenbergu, gdje ju je odgajala rekluza Juta. U petnaestoj je godini i sama primila redovničku koprenu. Prema priznanju same svete Hildegarde glavni joj odgajatelj bijaše Božja mudrost. Još kad je imala tri godine, vidjela je u svojoj duši neko nutarnje svjetlo koje su nazvali sjenom živoga svjetla. Njemu je pripisivala sve svoje neobično znanje teologije, medicine, glazbe, kao i svoju veliku izobrazbu. Njezina veoma živahna inteligencija brzo je shvaćala i u sebe sve pohranjivala. Naročita je prosvjetljenja primila kad joj se fizičko stanje pogoršavalo i kad joj je Bog povjeravao važne misije.
Povjeravali su joj tajne svoje savjesti
Hildegarda je u svom mukotrpnom životu bila vidno prožeta velikim pouzdanjem u Božju providnost. Ponizna redovnica Hildegarda bez ikakva oklijevanja obraćala se i Papi i caru, koji je prema njoj osjećao veliko strahopoštovanje. Sveta se opatica nije bojala ni biskupâ ni prelatâ, kojima je zbog porokâ i propustâ prijetila božanskim kaznama. Redovnicima, klericima, redovnicama stalno je dozivala u pamet njihove obveze i dužnosti. I zanimljivo je da su se svi s poštovanjem prigibali pred njezinim autoritetom, da su od nje tražili odgovor na pitanja iz teologije, crkvene i redovničke discipline te joj povjeravali čak i tajne svoje savjesti. Od svetice se sačuvalo oko 300 pisama koja su najvećim dijelom bila upravljena dostojanstvenicima.
Jednom prilikom, župnik ondašnje župe zamolio ju je u pismu sljedeće: »U majčinskoj dobroti ne propustite napisati i poslati nam što ste nam, poučeni od Duha Svetoga, usmeno objavili o nemarnosti svećenika kod službe Božje, da nam to ne ispadne iz pamćenja, već da to još pažljivije držimo pred očima. Jer, na žalost, mi ovdje više nego što je potrebno žudimo za svjetskim stvarima pa onda dosta često bacamo u vjetar samo izgovorene riječi.«
Svetica je, između ostalog, u pismu župniku odgovorila sljedeće:
»Kad sam 1170. godine, od Utjelovljenja Gospodnjega, dosta dugo ležala na bolesničkoj postelji, gledala sam, budna tijelom i duhom, lik veoma lijepe žene. Izvrsna u ljupkosti, privlačna u svojoj ljubaznosti, posjedovala je takvu ljepotu da to ljudski duh nije mogao shvatiti. Njezin se lik dizao sa zemlje do neba. Bila je obučena u blještavu odjeću od bijele svile, u plaštu što bijaše ukrašen dragim kamenjem – smaragdom i safirom – te biserima i biserčićima. Na nogama je nosila obuću od oniksa. Ali lice joj bijaše pokriveno zemaljskom prašinom, a njezina svilena odjeća na desnoj je strani bila rastrgana. Plašt joj je izgubio sjaj prvotne ljepote, dok su joj cipele odozgora bile zamazane. Ona je snažnim, zvonkim glasom vikala gore prema nebu u visine i govorila: ’Čujte nebesa i vidite kako je moje lice puno praha! Tuguj, zemljo, jer moja je odjeća rastrgana! Ustrepti, bezdane, jer moje su cipele zamazane! Lisice imaju jame i ptice nebeske svoja gnijezda, ali ja nemam nikakva pomoćnika ni tješitelja ni štapa o koji bih se mogla osloniti i održati.’
I čula sam glas s neba, koji je govorio: ’Slika te žene predstavlja Crkvu. Stoga, o čovječe, koji to vidiš i slušaš riječi tužbe, naviještaj to svećenicima koji su postavljeni da vode i poučavaju Božji narod te kojima je isto kao i apostolima bilo rečeno: Idite po svem svijetu i naviještajte Evanđelje svakome stvorenju! Jer kad je Bog stvorio čovjeka, označio je u njemu sve stvorenje, kao što je označeno vrijeme i broj cijele jedne godine na malom komadu pergamene. Zbog toga je Bog nazvao čovjeka – svim stvorenjem!’
I drugi put sam ja siromašna slaba žena vidjela iz korica izvučen mač, koji je lebdio u zraku. Jedna je strana bila obrnuta protiv neba, druga protiv zemlje. Taj mač bio je nadvijen nad svećenstvo, a koji je i prorok nekoć predvidio, kad je pun začuđenja zaviknuo: ’Tko su oni što lebde poput oblaka, k’o golubovi prema golubinjacima svojim?’ (Iz 60,8). Jer ti su ljudi uzdignuti iznad zemlje te odijeljeni od običnoga puka. Zato bi morali živjeti sveto te hoditi i djelovati u djetinjoj jednostavnosti. No oni su sada u svom vladanju i djelovanju zli. I vidjela sam kako je taj mač u veoma mnogim mjestima uništio svećenstvo. Vidjela sam ipak ujedno i veliku skupinu čistih, bogobojaznih i jednostavnih svećenika, koje će Bog u tome pohodu izuzeti, onako kao što je nekoć odgovorio Iliji: ’Ostavit ću u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom, i sva usta koja ga nisu cjelivala’ (1 Kr 19,18). O da se ipak i vi obratite toj četi dobrih pa da bi na vas opet strujao neugasivi oganj Duha Svetoga!
„Naše vrijeme stoji u novim i starim ranama, koje su pune boli”
’Sadašnje vrijeme nije vrijeme ozdravljenja. Po načinu života što je sličan zmiji, koja se s ljudima sad igra, a sad ih opet grize, naše vrijeme stoji u novim i starim ranama, koje su pune boli. Crkva je, naime, napustila stanje pravednosti. Sjeverni vjetar brije oko Crkve, trese njezinim dijademom, vuče njezine haljine, tako da svećenstvo dolazi do kolebanja. To će trajati tako dugo dok ne bude došlo do očišćenja koje traže grijesi grješnoga puka. Mnogi u svojoj smiješnosti idu u korak sa saducejima. Po tima i drugim grijesima ljudi dere se odjeća Crkve i njezino se kraljevsko ime zastire žalošću. Pa ipak Crkva čuva svoje pouzdanje u svoga Zaručnika, u nadi da će po njemu zadobiti opet sjaj svoje krune i svoje odjeće te ugledati divan dan kad će, nakon uništenja zloće i nevjernosti, po sunčanom sjaju vjere biti urešena kao naušnicama. I kad bi vas sada Duh Sveti mogao zapaliti, da se po Božjoj milosti očistite od svakoga grijeha te i dalje koliko je to samo moguće opet pridonosite sjaju Crkve!’«
„Čudo 12. stoljeća”
Sveta se Hildegarda u krugu svoje redovničke zajednice pokazala puna prave ženske i majčinske dobrote i nježnosti. U zajednicu je unosila radost i vedrinu te je nastojala pripomoći svim sestrama da služe Gospodinu s veseljem. Naročito je pokazivala nježnost prema bolesnima, njima je priskrbljivala lijekove, a kad to nije bilo dostatno, obraćala se Gospodinu da ih on, ako ustreba, izliječi i čudom. Jedan francuski učenjak nazvao ju je »čudom XII. stoljeća, i to ne samo zbog njezine svetosti, već i zbog njezina znanja«. Bila je ona, doista, žena genijalne nadarenosti. Papa Ivan XXII. proglasio je Hildegardu 1326. blaženom, a papa Benedikt XVI. potvrdio je 2012. njezinu svetost i proglasio ju crkvenom naučiteljicom („doktorica sveopće crkve“, „Doctor Ecclasiae universalis“).
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
