Foto: Shutterstock
(Post 18,20-32; Ps 138,1-3.6-8; Kol 2,12-14; Lk 11,1-13)
»Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: „Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.” On im reče: „Kad molite, govorite: ‘Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!’” I reče im: „Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ‘Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem …’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.” „I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.” „A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«
U ovom evanđelju Isus nas uči kako moliti, uči nas molitvu koju danas zovemo Očenaš. To je molitva koju nas roditelji, bake i djedovi, a kasnije i vjeroučitelji, uče od najranije dobi. Toliko smo ju već puta izgovorili, a da smo previdjeli njezinu dubinu i ljepotu. Već se na prvoj riječi možemo zadržati i o tome razmišljati cijeli dan. Bog nam je toliko blizu da ga smijemo zvati Ocem! Svemogući Bog, Stvoritelj svega, beskrajna Ljubav i Mudrost, toliko se spustio da ga mi smijemo gledati kao Oca. Smijemo ga moliti da nam daje sve što nam je potrebno za život, i fizički kruh i kruh svoje Riječi, smijemo ga slaviti bez straha, smijemo zazivati njegovo veličanstveno Kraljevstvo da se spusti na zemlju. Sve nam je dostupno, ništa nije zadržao za sebe. Često zaboravljamo zadnji dio, onaj koji se tiče opraštanja. Svi bismo htjeli da nam Bog oprosti, ali zaboravljamo da smo mu obećali da ćemo i mi opraštati drugima. Kako mi njima, tako će i On nama. To bismo trebali urezati u svoja srca.
Isus nas uči riječima molitve, ali uči nas i kako bismo trebali moliti. Kaže nam da budemo ustrajni, da kucamo i tražimo. To se ne odnosi samo na neke od nas, na najvjernije, na savršene, na bezgrešne. Jasno je rečeno „tko god”. Nemojmo onda tražiti izgovor za manjak molitve u našem životu u našoj grešnosti i mišljenju da nismo dostojni da nas Bog pogleda i usliša našu molbu. Bog želi s nama razgovarati, želi čuti naš glas i želi nam dati ono što je najbolje za nas jer nas beskrajno voli. Na nama je da tražimo. Uistinu, mi koji smo grešni i, u usporedbi sa savršenim Bogom, zli, ne bismo svome djetetu umjesto ribe dali zmiju. Kako onda mislimo da bi nam naš Otac nebeski želio dati nešto loše ili da bi nam nešto uskratio? Takvo razmišljanje je oholo. Kada smo mi to postali bolji od Boga?
Vjerujmo Isusu kada nam kaže da samo trebamo tražiti i dat će nam se. Ipak, ne zaboravimo da nam je najprije tražiti kraljevstvo nebesko, a onda će nam se sve ostalo nadodati.
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
