Foto: Pixabay
(Pnz, 30, 10-14; Ps 69, 14.17.30-31.33-34.36ab.37; Kol 1,15-
20; Lk 10,25-37)
Možda se ponekad pitamo zašto su ti farizeji, saduceji i učitelji Zakona toliko ispitivali i kušali Isusa, zašto su bili toliko nevjerni i tvrda srca? Možda se nisu htjeli promijeniti, možda su bili oholi, možda nisu upoznali milost, nego su se htjeli spasiti svojom pravednošću. Bez obzira na njihove namjere Isus im odgovara, upućuje ih i želi im objaviti istinu. Istinu koju mi danas imamo priliku čitati; dakle možemo im biti zahvalni što su postavljali pitanja.
Isus je većinu svojih propovijedi posvetio upravo naviještanju kraljevstva nebeskog, tj. naviještanju vječnog života, stoga pitanje „Učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni?” itekako ima smisla. Promatrajući dalje razgovor između učitelja Zakona i Isusa, možemo vidjeti da su i ljudi onoga vremena spoznali kako je sav Zakon prikaz Božje ljubavi prema nama. Naš Stvoritelj želi nas usmjeriti i upoznati s onim što je stvorio. Nije li to divno? Nije li divno imati upute od samoga Boga, kojima nas On upućuje kako da najbolje proživimo ovaj život na zemlji te tako uđemo u vječni život.
Čini se da je učitelj Zakona donekle prihvatio ljubav prema Bogu, ali s ljubavi prema bližnjemu nije načisto: Što je to i tko su moji bližnji?
Isus mu odgovara usporedbom o milosrdnom Samarijancu, ponovo potičući učitelja Zakona na promišljanje. Ova prispodoba uspoređuje znanje (vršenje Zakona) s ljubavlju. I svećenik i levit su upućeni u pisma i zakone, obojica „znaju” što učiniti, no ne čine ništa – zaobilaze ranjenika i odlaze. Oni idu u Jerihon, svećenički grad, idu služiti Bogu, obaviti neku dužnost i Zakon. Bog im je prije tog jadnog ranjenika? Zatim dođe neki putnik iz Samarije, i sažali se nad ranjenikom. Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom i zavi ih, a zatim ga stavi na svoje kljuse, odvede ga u gostionicu, i plati gostioničaru da se brine za ranjenika dok se on ne vrati. Ovaj je Samarijanac preuzeo za nj brigu, pobrinuo se za njega.
Što shvaćamo iz ove prispodobe? Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu nije razdvojiva. Ljubav je ljubav; ne možemo ljubiti Boga, koga ne vidimo, ako ne ljubimo svoga brata, koga vidimo. Jedini razlog zbog kojeg je Bog stvorio svijet jest ljubav; stvoreni smo u Kristu Isusu radi djela ljubavi, koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo. Pozvani smo jedni druge ljubiti kao što je Isus nas ljubio; po Isusovoj smo ljubavi primili oproštenje grijeha. I zato nam je Bog dao izvrsnu milost, a ta je da nam se po ljubavi prema bližnjima opraštaju grijesi (Iv 7,47 i 1 Pt 4,8). Ljubeći bližnje, mi vjerujemo i prihvaćamo Isusovu ljubav prema nama. Stoga, ohrabrimo se i pokažimo Isusu koliko ga ljubimo.
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
