Svetac dana

13. RUJNA

Sveti Ivan Zlatousti – veliki propovjednik koji je život završio u progonstvu Često je kao propovjednik mijenjao i svoga biskupa koji se baš nije odlikovao rječitošću. Ivan je u Antiohiji 12 godina velikom revnošću obavljao propovjedničku službu. Propovijedajući, imao je pred očima jasan cilj: naviještanje Božje riječi, ali i izravnu borbu protiv poroka koji su tada u gradu vladali.

Sveti Ivan Zlatousti

Ivan se je još kao mladić povukao u brda, gdje je među monasima provodio veoma strog život molitve i pokore, koji mu je prilično narušio zdravlje.


Ne mogavši zbog slaba zdravlja izdržati sve zahtjeve strogoga monaškog života, vratio se u Antiohiju, gdje ga je biskup Melecije zaredio za đakona. Bile su mu tada 23 godine. Pet godina kasnije bio je zaređen i za svećenika. Tome je zvanju davao prednost pred monaškim govoreći da je između jednoga i drugoga tako velika razlika kao „između položaja podanika i cara”. Postavši svećenik, Ivan se naročitim žarom posvetio službi propovijedanja jer je za nju posjedovao izrazit talent.

Odlučna borba protiv poroka

Često je kao propovjednik zamjenjivao i svoga biskupa koji se baš nije odlikovao rječitošću. Ivan je u Antiohiji 12 godina velikom revnošću obavljao propovjedničku službu. Propovijedajući, imao je pred očima jasan cilj: naviještanje Božje riječi, ali i izravnu borbu protiv poroka koji su tada u gradu vladali. Vikao je protiv poganskih običaja, stare strasti za cirkuske igre i kazalište, slavljenja poganskih praznika. Naravno, to nije činio zato što je bio protiv zabave kao takve ili protiv lijepe umjetnosti, već se protivio niskim strastima koje su se ‘iživljavale’ u takvim zabavama. Nije štedio ni kler ni redovnice, ako nisu bili na moralnoj visini svoga staleža. Zalažući se za siromahe, ukazivao je na socijalne nepravde.

Zamjerio se mnogima jer je u njima probudio glas savjesti

Njegove su, dakle, propovijedi bile vezane uz stvarne probleme tadašnjega života, zato su i bile tako žive i prodorne. Uz propovjedničku službu bavio se veoma živo i pisanjem. Glas se o tom velikom antiohijskom propovjedniku proširio daleko izvan Antiohije, sve do Carigrada, tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva. 397. godine sveti je Ivan Zlatousti postao biskupom prve biskupske stolice Istoka i carskim dvorskim propovjednikom. Njegove govorničke sposobnosti vjerojatno su kod tog izbora najviše došle do izražaja, no oni koji su ga predlagali za Carigrad nisu znali da se u njemu krije i pravi monah te dušobrižnik koji će ljude poticati na obraćenje. Ivan reformator zamjerit će se mnogima, doživjet će osamljenost i završiti u progonstvu. Ivan se i u Carigradu na osobit način brinuo za siromahe, zapuštene, one na rubu društva. U toj brizi izdašno su ga pomagale neke bogate plemenite gospođe.

„Bogu budi hvala na svemu! Amen”

Teofil, glavni Ivanov neprijatelj, je 403. sazvao svoju sinodu, takozvanu „sinodu kod hrastova”, koja je svrgnula s biskupske carigradske stolice samoga Zlatoustoga. I Ivan je osuđen na izgnanstvo iz Carigrada. Ono je trajalo samo kratko jer je zbog općeg nezadovoljstva u gradu carica Eudoksija dala povući carski dekret i Ivan se vratio u Carigrad. No, Ivan je bio osuđen na drugi izgon. Tada se zauvijek oprostio od svoje biskupske crkve. Bio je prognan sve do Crnog mora. U predvečerje svoje smrti stigao je u Komanu, gdje je bio dobro primljen. Nastavio je put, ali je nakon pet kilometara klonuo. Doveden je u kapelicu svetog mučenika Baziliska i obučen u bijelu mrtvačku košulju, a potom je s najvećom pobožnošću primio Euharistiju, o kojoj je znao tako divno propovijedati. Na to se prekrižio i izrekao svoje posljednje riječi na zemlji: „Bogu budi hvala na svemu! Amen.” Bile su to riječi dostojne najvećega crkvenog govornika. Njima je udario doličan pečat svim svojim govorima. Od svih spisa sveti Ivana Zlatoustog najglasovitiji je „O svećeništvu”. U njemu svetac raspravlja o uzvišenosti svećeničkog dostojanstva, o strašnom udesu koji čeka nedostojne svećenike, o kvalitetama propovjednika, o aktivnom životu ako traži veću savršenost od kontemplativnoga.

Pet putova pokore

Pet putova pokore: prvo – osuditi grijeh, drugo – oprostiti uvredu bližnjemu, treće – pobožno moliti, četvrto – dati milostinju i peto – živjeti ponizno.

Nemoj, dakle, besposličariti nego svakodnevno idi tim putovima. To su laki putovi i ne možeš se izgovarati radi siromaštva. No ako i živiš u težoj oskudici, moći ćeš obuzdati srdžbu, ponizno postupati, ustrajno moliti i grijeha se kloniti: siromaštvo ti svemu tome neće ništa smetati. Dapače niti na onom putu pokore na kojem treba razdati imetak (mislim na milostinju) za izvršenje zapovijedi ni samo siromaštvo nam ne postavlja zapreka. To je pokazala ona udovica kad je darovala dva novčića.

Dakle, kad smo naučili kako ćemo liječiti svoje rane, uzmimo ove lijekove da, nakon što pravo zdravlje ponovno zadobijemo, s pouzdanjem uživamo za svetim stolom i veselo krenimo u susret Kristu, kralju slave, da bismo postigli vječna dobra milošću, milosrđem i dobrohotnošću Gospodina Isusa Krista.

Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, JastrebarskoBook.hr

Priredio Danijel Katanović

  • 9
  •  
  •  
  •  
Na vrh