Svetac dana

12. LISTOPADA

Sveti Serafin Montegranarski Zatajenje i odricanje sama sebe tajna su njegove svetosti. Primljene milosti doista su bile tako preobilne da mu je jedan poglavar naredio da prestane s tolikim čudesnim znakovima...

Sveti Serafin Montegranarski

Imendani: Maksimilijan, Makso, Velibor; Serafin


Osnovni podaci

• Rođen 1540. u Montegranaru (Italija)
• Preminuo 1604. u Ascoliju (Italija)
• Svetim ga je 1767. proglasio papa Klement XIII.
• Pripadao redu kapucina

 

Roditelji su mu bili ljudi skromni, ali zato pobožni i vjerni kršćani. Svome su sinu nadjenuli ime Felice. Kad je Feliks odrastao, stao je odmah privređivati da barem malo pomogne siromašnim roditeljima. Zaposlio se kao pastir kod jednoga seljaka i čuvao mu stado, baš onako kao i njegovi suvremenici – sveti Paškal Bajlonski u Španjolskoj i Feliks da Cantalice u Italiji. Nalazeći se u samoći polja i livada, Feliks, iako nepismen, naučio je čitati iz velike knjige Božje prirode, u kojoj je duh uzdizao prema Bogu.

Redovnički poziv

Kad mu je umro otac, napustio je pastirsko zanimanje te je počeo pomagati bratu koji je bio zidar. Kad je s njim radio u mjestu Loro Piceno u kući obitelji Mannuci, slušao je kako njihova kći na glas čita iz raznih duhovnih knjiga. Tada je u sebi osjetio jasan Božji glas koji ga je zvao u redovnike. Djevojka mu je savjetovala da se obrati kapucinima. On ju je poslušao i pokucao na vrata kapucinskog samostana u Tolentinu. Bilo mu je tada 18 godina. Nakon nekih poteškoća, kapucini ga primiše kao brata te poslaše u Jesi u novicijat. Prema običaju reda, na dan oblačenja svoje krsno ime Felice promijenio je u Serafin.

Kad je završio novicijat, premiještan je iz samostana u drugi pa je tako obišao sve samostane u Markama. Razlog stalnih premještaja bio je u tome što su svugdje s njime bili nezadovoljni. On se siromah trudio da radi, sluša, savjesno obavlja povjerene mu dužnosti, no zbog svoje nespretnosti nije uspio zadovoljiti ni poglavare ni subraću, koji ga nisu štedjela od prijekora pa i kazni. Jednog posebnog dana molio je u crkvi pred Presvetim Sakramentom i u molitvi se teško potužio Gospodinu govoreći: ‘Gospodine, ova su braća vidjela moj život. Ako nisam bio prikladan za zavjetovanje, nisu me trebali pripustiti, ali budući da su me pripustili, zašto me muče tolikim mrtvljenjima?’ Tada je začuo glas Presvetog Sakramenta koji mu reče: ‘Fra Serafine, zar to nije put služenja meni koji sam toliko pretrpio za spasenje ljudskoga roda?’ Taj je glas fra Serafina jako prestrašio i uz pomoć Duha Svetoga počeo se povlačiti u sama sebe i obećao je, da bi sebe pobijedio, kako će, svaki put kada mu bude nešto učinjeno ili rečeno što mu nije po volji, izmoliti krunicu Majci Božjoj, čiji je bio veliki štovatelj. Tako je i stao činiti.

Zatajenje i odricanje sama sebe – tajna njegove svetosti

Nakon što se već neko vrijeme vježbao u toj molitvi, moleći jednom tako pred Presvetim Sakramentom, začuo je onaj glas po drugi put: ‘Fra Serafine, budući da si iz ljubavi prema meni pobijedio i zatajio sebe, zatraži od mene bilo kakvu milost koju želiš, i od mene ćeš je dobiti.’«

To zatajenje i odricanje sama sebe tajna je njegove svetosti. Primljene milosti doista su bile tako preobilne da mu je jedan poglavar naredio da prestane s tolikim čudesnim znakovima. Divna čudesa množila su oko skromnog i priprostog brata. Dovoljno je bilo poljubiti njegov plašt, pomilovati mu ruku, pa čak i samo izgovoriti njegovo ime pa da okorjele bolesti nestanu i beznadni se slučajevi riješe.

Crkva umjesto sobe

Znao je crkvu pretvoriti u svoju sobicu, jer je, osobito noću, običavao više boraviti u crkvi, no u svojoj sobici. I ako bi ga netko skriven promatrao on bi i to uočio, pretvarao bi se da glasno spava: »O, sveti čovječe«, odgovarao bi u šali onome tko bi mu spočitavao to nepoštovanje, »ja spavam više u crkvi no u blagovaonici.« Bio je doslovce žedan misa, euharistije, sakramenata, molitve, trpljenja. Zaljubljen u otajstva Krista i Majke Božje, zanosio bi se razmišljajući o njima i padao bi u zanos. Želio je biti u zajednici u Loretu ili u Rimu, da može posluživati kod mnogih misa svakog dana. Gotovo nepismen, znao je govoriti s izvanrednom stručnošću i blagošću o Božjim stvarima, a kada je bio prisiljen poslušnošću držati govore u blagovaonici, njegove su riječi bile tako potresne i ganutljive da su svi plakali.

Priredio Danijel Katanović; Book.hr

  • 14
  •  
  •  
  •  
  •  
Klub prijatelja
Na vrh