Blaženi Ivan Dominicij – unatoč majčinom protivljenju stupio je u dominikanski red Toliko je bio zaljubljen u siromaštvo da nije htio posjedovati ništa, čak ni knjige...

Kad je Ivanu bilo 14 godina, izrazio je želju da stupi u dominikanski red. Majka se ispočetka nije složila s time pa ga je poslala u Veneciju k svojim roditeljima na dvije godine, kako bi ga nekako odvratila od te želje ili da barem bolje iskuša njegovo zvanje. No, Ivanova želja za služenjem Gospodinu bila je sve veća i veća. Ipak, nije sve išlo jednostavno. Ivan je imao neku manu na jeziku, vjerojatno je mucao, koja baš nije pogodovala ulasku u red propovjednika. Godine 1381. nalazio se u Sieni, i dok se molio pred jednom slikom sv. Katarine, ozdravio je od mucavosti. Ubrzo nakon toga postao je podprior, a zatim i prior, u samostanu.

Propovijedi su mu nailazile na velik odjek i izazivale pravo oduševljenje

Bl. Ivan Dominici razvio je i izvanrednu propovjedničku djelatnost. Neumorno je propovijedao, ponekad i pet puta na dan. Propovijedi su mu nailazile na velik odjek i izazivale pravo oduševljenje. Na svojem proputovanju kroz Isusovu domovinu (Svetu zemlju), vidio je i doživio mnogo toga lijepa. Evanđelje mu postade još veća stvarnost. Vrativši se u domovinu, postao je u Firenzi profesor Svetoga pisma.

Papa Grgur XII. imenovao ga je 29. srpnja 1407. dubrovačkim nadbiskupom te kao svoga posebnoga legata poslao Mletačkoj i Genovskoj Republici. 23. travnja 1408. imenovao ga je i kardinalom. Obasut častima, postade i dionikom križeva. Neki su ga optuživali da je častohlepan i licemjeran. Bile su to teške optužbe koje su mu zadale mnogo duševnih muka i koje su mu dobrano zagorčale život.

Obnova „duha” u samostanima

U XIV. je stoljeću veliki obnovitelj dominikanskoga reda bio blaženi Rajmund iz Capue, a u Ivanu Dominiciju pronašao je najodličnijeg suradnika. On je duhovno obnovio nekoliko samostana: samostan Castello u Veneciji, samostan u Chioggi, u Città di Castelo. Iz tih se samostana širio onda duh obnove posvuda po Italiji. Kad je 5. listopada 1399. blaženi Rajmund umro u Nürnbergu, papa Bonifacije IX. imenovao je Ivana već 26. studenoga iste godine vikarom svih reformiranih samostana u Italiji s ovlastima generala. Tu je službu obavljao posve kratko vrijeme, no i kasnije je kao jednostavan redovnik istom revnošću nastojao oko obnove redovničkoga života.

Neumorni radnik i primjer prave poniznosti

Bio je skroman u odijevanju, ozbiljan u hodu, visoka stasa, simpatična izgleda, ljubazan prema siromasima i malenima. Znao je postupati i s pučanima, a ulijevati poštovanje i velikašima. Bio je velik u davanju savjeta o svakoj stvari; u licu uvijek veseo, spajajući radost s redovničkom ozbiljnošću. Nastojao je oko čednosti, jednostavnosti i čestitosti. Toliko je bio zaljubljen u siromaštvo da nije htio ništa posjedovati, čak ni knjige. U jednoj veoma uspjeloj pjesmi o Majci Božjoj pokazao je i velik pjesnički talent. Napisao je i brojna pisma te nekoliko biografskih spisa, što sve pokazuje da je bio velik duh, svestran čovjek, jedan od onih što su od Gospodina primili deset talenata.