Bilo je nekoć jedno mjesto u kojem zvona crkvenog tornja nisu imala konopac. Neka stara legenda govorila je da će zvona sama zazvoniti kad se o Božiću pred jaslicama pojavi netko tko će darovati ono što mu je najpotrebnije i najdraže. Tako je nastao običaj da se na polnoćku donesu pred Malog Isusa različiti darovi. No prošlo je već više stoljeća i zvona nisu zazvonila. Jedne godine, ne zna se točno kada, u obitelji siromašnih seljaka njihov sin poželi da pođe na polnoćku i ponese Malomu Isusu neki dar. Tata mu dade malo žita, a mama jedan novčić. Tako se mali prijatelj uputi prema crkvi.  Nebo je bilo vedro, zvijezde su svijetlile, a mjesec je obasjavao stazu pokrivenu snijegom. Makar je bila noć, našega malog prijatelja opkoli nekoliko kosova i uz cvrkut dadnu mu do znanja kako nisu ništa našli da utaže svoju glad. Dječak se zaustavi,zemlju očisti od snijega i prosu žito koje mu je otac dao. Ptice su veselo pozobale sva zrnca i od radosti počnu pjevati. Malo dalje, na putu u crkvu, dječak susretne starog siromaha, koji ga zamoli da mu udijeli milostinju. Mali prijatelj, bez većeg razmišljanja, udijeli siromahu novčić koji mu je dala majka. Kad je prispio u crkvu, opazi da ima puno ljudi i tada se sjeti da nema više ništa što bi udijelio Malomu Isusu. Od srama ostane kod ulaza crkve, gledajući ljude kako se natiskuju oko jaslica i ostavljaju svoje darove. Nije mu se dalo ići naprijed, jer nije imao čime darovati Malog Isusa, ali ipakga je vukla želja da pogleda jaslice. Napokon odluči, pun srama, približiti se. Kako su lijepe bile jaslice i kako bogati darovi! Istog časa mali se prijatelj sjeti da u džepu ima jednu krušku koju mu je mama dala ako ogladni na putu. On je nije htio pojesti jer je te noći želio učiniti malu žrtvu za Isusa. Prisjeti se da bi to mogao ostaviti novorođenom Bogu, ali ga je bilo sram među onako lijepe darove staviti svoju već pomalo zgnječenu krušku. Svlada svoju stidljivost, pristupi jaslicama i tiho reče: „Mali Isuse, oprosti mi što ti mogu dati samo ovu krušku. Ono što sam ti mislio donijeti, podijelio sam na putu i zaboravio na tebe. Znam da je ovo malo, ali je sve što imam!“ Topla suza orosi njegov obraz, a dok je rukom sramežljivo brisao oko, zvona odjednom stanu svojim divnim zvukom ispunjati crkvu i cijelo selo. Ljudi su konačno shvatili da je netko Isusu poklonio ono što mu je bilo najpotrebnije i najdragocjenije. Bilo je to plemenito srce siromašnog dječaka.

(Veritas, 1/88)
Cikač

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.