Foto: Shutterstock
Imam 12 godina. Zovem se Mihael. Školu pohađam u Zagrebu i reklo bi se da mi dobro ide. Rodio sam se s nekoliko tjelesnih poteškoća. Tijekom trudnoće su mojim roditeljima napričali i savjetovali svašta. Vjerovali ili ne, ali od prošle godine treniram čak i nogomet.
Jednu večer izvukao sam jedan broj iz mamine kolekcije Bookova. Pomislio sam si: Ajme, koji stari broj! No, prepustio sam se avanturi prelistavanja. Nakon nekog vremena došao sam do jednog svjedočanstva…
Zašto pišem? Nisam znao da je moja mama prije mnogo godina pisala članak za BOOK. Saznao sam to čudnovatim putem. Ona skuplja sve brojeve BOOKa i slaže ih u svojoj sobi. Tako sam jednu večer izvukao jedan broj iz njene kolekcije. Ležao sam na njenom krevetu, jer je ona bila na poslovnom putu. Još sam si pomislio: Ajme, koji stari broj! No, prepustio sam se avanturi prelistavanja. Nakon nekog vremena došao sam do jednog svjedočanstva: „Moje dijete je dar s neba“. Volim svjedočanstva i BOOK stvarno ima najbolja. Nije mi se čitao uvod (nadam se da se Vama neće dogoditi ista stvar). Preskočio sam uvod i počeo čitati negdje od sredine. Doslovno sam gutao riječi i sve mi se nekako činilo tako poznato.
Pročitavši imena roditelja, vratio sam se na preskočeni uvod i shvatio da se radi o meni i mojim roditeljima! U jednu ruku sam se smijao, a u drugu ruku sam se i zabrinuo. Kako naši liječnici i društvo mogu biti za prekid trudnoće, za smrt…?! Pa to sam ja, čovjek…
Baš me zanimalo kako se zove taj dječak i njegovi roditelji, koji su se baš borili protiv savjeta ginekologa. Kada sam pročitao zadnju rečenicu, shvatio sam da se radi o mom imenjaku i pomislim si kako su mnogi s tim imenom pravi mali heroji. Pročitavši imena roditelja, vratio sam se na preskočeni uvod i shvatio da se radi o meni i mojim roditeljima! U jednu ruku sam se smijao, a u drugu ruku sam se i zabrinuo. Kako naši liječnici i društvo mogu biti za prekid trudnoće, za smrt…?! Pa to sam ja, čovjek… Zamislio sam se i upitao se zašto je Bog izabrao baš taj broj za mene. Zašto baš sad? Je li to slučajnost? Treba li me možda kao svog svjedoka? Jesam li ja ikad svjedočio o tome tko je Bog u mom životu? Što je sve učinio za mene?
Otišao bih u sobu, zatvorio vrata i smirio se te onda upitao Boga bilo što. Mislim da to može svatko od nas, tko god Ga traži za razgovor
Sjećam se kad sam bio manji… Pitao sam mamu zašto između ostalog imam samo jedan bubreg. To pitanje me baš mučilo. Mama je rekla da pitam dragog Boga, a ja sam otišao u sobu, pomolio se i vratio se nakon nekog vremena. Nisam nikomu pričao što sam tad osjetio. Dobio sam za sebe odgovor. Znam da je taj moj bubreg trebao nekom drugom dječaku. Toga se trenutka još uvijek sjećam. Neko vrijeme sam stvarno mogao lako pričati s Bogom. Otišao bih u sobu, zatvorio vrata i smirio se te onda upitao Boga bilo što. Mislim da to može svatko od nas, tko god Ga traži za razgovor.
Od prvog sam razreda molio Boga da počnem trenirati nogomet… Nekako mi je nogomet bio tako žarka želja… Onda sam shvatio da Bogu moram pokloniti tu svoju želju. I Bog me je tri godine kasnije iznenadio i vratio mi stostruko…
Od prvog sam razreda molio Boga da počnem trenirati nogomet, no to zbog mog bubrega, desne noge (slabije razvijenog lista) i nekih drugih stvari nikako nije išlo (ponajprije zabrinutosti mojih roditelja i mišljenja liječnika). Pokušao sam uvjeriti liječnike da i Klasnić ima samo jedan bubreg. Nekako mi je nogomet bio tako žarka želja… Onda sam shvatio da Bogu moram pokloniti tu svoju želju (lako je pokloniti nešto do čega ti nije pretjerano stalo) i prestao sam Ga moliti. I Bog me je tri godine kasnije iznenadio i vratio mi stostruko. Na jednom pregledu kardiolog je odlučio: „Ma može Mihael na neograničeno kretanje i nogomet.“ S njim su se složili i drugi liječnici, tako da od prošle godine treniram nogomet.
Tad sam rekao doktorima: Za nekog je ovo radosna vijest, a za nekog žalosna (misleći pri tome na svoju mamu, koja je zbog svakog pada zabrinuta – haha).
Sada kada sam malo stariji, shvaćam koliko mi je Bog milosti udijelio i kakva čuda On čini. Učinit će to u svačijem životu jer nas ON voli!
Tako moj Bog čini čuda. On je moj dobar Otac, koji se smije kad se ja smijem, koji se raduje kad se ja radujem i koji plače kad ja plačem. On sa mnom dijeli baš sve, a i ja s Njim. Svaki put kad uđem na kontrolu ili pretragu, u srcu prvo prihvatim tu situaciju i zamišljam kako sa mnom u sobu ulazi i Bog, Majka Božja i svakako moj nebeski zagovornik arkanđeo Mihael.
Trčim, skačem, navijam, žalim, tugujem, radujem se… normalno živim, kao i svi moji vršnjaci, i nikada ne zaboravim zahvaliti Bogu za sve što sam proživio, za svaki dan, sat i minutu. Život je lijep, vrijedan i dar…treba ga voljeti! Sada kada sam malo stariji, shvaćam koliko mi je Bog milosti udijelio i kakva čuda On čini. Učinit će to u svačijem životu jer nas ON voli!
Volio bih jednom stati pred političare, one koji donose zakone, koji se spremaju donijeti i odluke o nečijem životu. Volio bih stati pred ginekologe, koji su mi ispisali karton na kojem predlažu prekid mog života. Vjerojatno ne znaju, ali: Svatko ima pravo biti rođen…
Volio bih jednom stati pred političare, one koji donose zakone, koji se spremaju donijeti i odluke o nečijem životu. Volio bih stati pred ginekologe, koji su mi ispisali karton na kojem predlažu prekid mog života. Volio bih stati pred sve one koji misle da je za neku djecu bolje da se ne rode. Vjerojatno ne znaju, ali: Svatko je vrijedan biti rođen. Svatko ima pravo biti rođen. Bio on bolestan ili zdrav. Svatko je vrijedan života, bio on malen, velik, debeo, mršav, u kolicima ili na nogama. Jedinstveni smo i baš takve nas Bog, svijet i društvo trebaju. Moj život je jednako vrijedan, bogat, radostan kao život djeteta koje se rodilo s oba bubrega i bez tjelesnih poteškoća. Nitko ne mora voljeti mene i moj život, dovoljno je da sam ja sretan sa svojim životom. Sreću ne uvjetuje novac, zdravlje, roditelji. Svatko od nas odlučuje biti sretan. Ne znam zašto uopće netko može dati svoj sud o tome, smije li se netko roditi ili ne. Nitko nema pravo oduzeti nekomu pravo na život.
Mi trebamo svijet u kojem ćemo mi, različiti, biti zajedno. Trebamo svijet u kojem svatko i svačiji život vrijedi isto, bez obzira bio on tek začet, imao on 2 dana, 20 tjedana, 13 godina ili 95 godina
Čitao sam neke stvari o Drugom svjetskom ratu, kad su se ljudi vrednovali i dijelili po tome jesu li bolesni ili nisu, jesu li Židovi ili ne. Naš najveći cilj treba biti taj da nam se „Auschwitz“ ne ponovi (to je najdraži citat moje mame). Mi trebamo svijet u kojem ćemo mi, različiti, biti zajedno. Trebamo svijet u kojem svatko i svačiji život vrijedi isto, bez obzira bio on tek začet, imao on 2 dana, 20 tjedana, 13 godina ili 95 godina.
Možda me jednom Gospodin stavi pred sve te ljude.
Gospodine Lončar, mama mi je puno pričala o Vama i jedva čekam da Vas upoznam osobno. Hvala Vam za molitve dok sam bio mali.
Mihael (ostali podaci poznati uredništvu)
Svoje nam svjedočanstvo, životno iskustvo možete poslati mejlom na adresu [email protected]!
DVA SRCA One stvarno misle da žena može imati dva srca?!
#JAZNAM16 Je li moguće da žena ima dvije krvne grupe?!
Bravo, Plenkoviću! (Zašto je HDZ pobijedio na izborima, i žena s dva srca)
PRIKLJUČI SE! Kampanja „Dva srca“ (#jaznam16)
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
