Svjedočanstva

Živjeti život kao san

Živjeti život kao san book evangelizacija

Mnogi od nas sanjamo da letimo. U tim nam je snovima Bog blizu na poseban način. Kako se osjećamo kad se probudimo? To najviše ovisi o nama. Tami nam poručuje da se san može nastaviti i u stvarnosti – samo trebamo naučiti gledati srcem

Svjedočanstvo Tami Čolić


Sanjam. Sanjam da letim. Moja su krila bijela i široka, lagano potiskuju zrak dok sigurno poput ptice plovim na valovima vjetra. Ispod mene nepregledne livade prošarane sjenovitim šumarcima i crvenim krovovima pitomih sela. Između njih spretno vijugaju široke ceste i brze rijeke. Iznad mene plavi beskraj svemira, sa suncem na svojoj haljini.

Znam da nekada nije bilo tako. Još sam do prije pet minuta mislila da je letjeti nemoguće. Da ljudi ne mogu imati krila. Da im je tijelo preteško kako bi se vinuli uvis. Da zračna prostranstva pripadaju samo pticama. Svi su mi govorili isto: „Pokušaš li poletjeti, past ćeš!”; „Mnogi su pokušali pa su im pokušaji bili osujećeni.” Prihvaćala sam to vjerujući im slijepo, ni ne pokušavajući poletjeti zbog straha da ću pasti i ozlijediti se. Zazirala sam i od samog pogleda na nebesa. Bojala sam se njihove širine, dubine. Zbog njihove nedostižnosti prožimao me osjećaj strahopoštovanja.

Svi su mi govorili isto: „Pokušaš li poletjeti, past ćeš!”; „Mnogi su pokušali pa su im pokušaji bili osujećeni.” Prihvaćala sam to vjerujući im slijepo, ni ne pokušavajući poletjeti zbog straha da ću pasti i ozlijediti se. Zazirala sam i od samog pogleda na nebesa

A onda sam progledala. Shvatila sam da je sve što me okružuje Božja kreacija i kao takvo neodjeljivo od mene. Stvoreno od iste supstance, na sliku Njegovu. Svi objekti u svemiru, koji mi se čini tako dalekim, nastali su od zvjezdane prašine, koja se posložila upravo onako kako je Bog zamislio da bi što vjernije oživotvorio sebe. Nije li tako najsitnije zrnce te prašine, savršeno i veličanstveno biće ravnopravno svim ostalim zrncima i ravnopravno svojem Kreatoru?! Zar ne mogu tako i ja biti poput ptice, a nebeski svod moj drugi dom?

Tako sam prvi put raširila ruke i osjetila kako tlo nestaje pod mojim nogama. Zakržljali mišići pretvorili su se u raskošna krila čija se bjelina mogla usporediti samo sa sunčevim sjajem. Poletjela sam i u tom je trenutku cijeli svijet bio moj!

Budim se…

Još u polusnu opipavam svoje ruke, nadajući se da ću umjesto njih osjetiti krila. Dok se u mojem umu miješaju san i java, polako uviđam da su se moja prekrasna krila pretvorila u dvije bezlične valjkaste mase sazdane od kože, kostiju i mišića. Razočarana sam. Više ne sanjam. Više ne letim i nisam svemoguća. Opet postoji svijet za mene nedostižan. Zemlja ispod mojih stopala tvrda i nepokretna. Ona slobodna ptica što leti ponad mojeg krova kao da mi se ruga. Ptica čijom slikom želim postati, a ne mogu…

Bog me ne voli. Tako je, On, moj svemogući Stvoritelj, meni ne dâ ono što bih htjela, premda bi to kao takav mogao. Kad pod okriljem zore nestane noć i moje tijelo ponovno oživi, ja postajem samo njegov sluga. Djelić njegove kreacije koju je stvorio na svoju sliku, djelić koji pred njim stoji beskoristan, mrtav, upravo poput odraza u zrcalu, čija je jedina zadaća potvrditi da postoji original.

Onaj koji je mogao stvoriti nešto tako ljekovito i prekrasno kao što je voda, sigurno beskrajno voli cijelu svoju kreaciju, pa i mene kao njezin maleni, a ipak tako značajni dio. Da je ne voli, da ne voli mene, ne bi nam dao vodu. Ne bi nam dao ovaj divni svježi zrak koji svakog trenutka udišemo kako bismo živjeli

Ustajem, tužno teturajući u kupaonicu kako bih se umila. Dok voda iz slavine kaplje na dno umivaonika kao da ga želi sabiti što bliže tlu, poniziti, pružam svoje ruke i puštam da mi se voda skuplja u dlanovima. Njezin metalno-hladni dodir ulijeva mi osjećaj svježine. Milujem lice, dopuštajući joj da ga oživi svojom čistoćom. Dok me oplahnjuje svojom blagošću, shvaćam da uživam u njezinoj jedinstvenosti i jednostavnosti.

Odjednom sva ona tuga u meni nestaje. Razočaranje jenjava. Začujem pjesmu vode – da, ona pjeva! Njezin visoki sopran podrhtava u ritmu kapljica koje poput staccata tapkaju po mojim obrazima, dopuštajući im da se ispune krvlju, životom. One brišu svu nesreću i bol, osnažuju moje tijelo i ispunjavaju duh. Kapi – one su dio Božje kreacije, dio kao stvoren da bi nas usrećio. Dar Božji – to su te kapi!

I evo, iznenada sve opet počinje dobivati novi smisao! Onaj koji je mogao stvoriti nešto tako ljekovito i prekrasno kao što je voda, sigurno beskrajno voli cijelu svoju kreaciju, pa i mene kao njezin maleni, a ipak tako značajni dio. Da je ne voli, da ne voli mene, ne bi nam dao vodu. Ne bi nam dao ovaj divni svježi zrak koji svakog trenutka udišemo kako bismo živjeli. Ne bi nam dao ni nepregledne livade prošarane šumarcima i crvenim krovovima, vijugavim cestama i brzim rijekama. Nebeski svod što na svojoj haljini nosi sjajan bedž toplog sunca… Ptice u letu raskošnih krila ne bi nam dao da se imamo čemu diviti. Ne bi nam dao svemoć najljepših snova, ni um koji teži savršenstvu.

Ne bi nam dao sebe.

I zato kada se sljedeći put probudimo nesretni iz nekog sna u kojem se poistovjećujemo s njim, prisvajajući moć kreiranja, samo njemu svojstvenu, još jednom otvorimo oči i shvatimo sljedeće: smisao našeg života nije biti svemoguć i svemoćan, već uživati u njegovim darovima dok mu vjerno služimo.

Na kraju krajeva, ne služi li upravo i On nama, kad se svakog trenutka našeg postojanja brine da dobijemo sve što nam treba?

Prestanimo sanjati san o životu i počnimo živjeti život koji je san.

Bog s Vama! 🙂

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Na vrh