Foto: Max Ksenofontov, Shutterstock

Za koga živimo?

Živimo li ti ili ja za zadovoljavanje drugih? Može se tako proživjeti život i nikad se čak ne ispovjediti zbog toga. Ta nije to samo nekakva psihička aberacija, već sigurno znak da netko tko je veoma slab ne živi prema vlastitim pogledima i uvjerenjima. Čak ako je ateist, neovisno o tome je li vjernik ili nije, živi li za zadovoljavanje drugih, nešto nije u redu s njim.

Nije želio zlo, a učinio najgore

I ako čak u tome svemu nije počinio grijeh prema Bogu, sa sigurnošću griješi prema samomu sebi, jer izdaje samog sebe zbog drugih. Možemo se čak zavaravati da je to neki oblik ljubavi prema bližnjem, ali to apsolutno nije istina! Trebamo živjeti ne da zadovoljimo druge, već samo da zadovoljimo Boga! A mjera zadovoljenja Boga, nažalost, gotovo uvijek je nezadovoljavanje drugih. Dakle logično razmišljajući, lako je tvrditi da, ako želim zadovoljiti druge, zapravo sam već u konfliktu sa zadovoljavanjem Boga. Pilat nije htio učiniti ništa loše – a učinio je najgore zlo.

Židovi su prali ruke da bi ih doslovno očistili od prljavštine, ali također i da bi s njih maknuli odgovornost za ukaljanje čime nečistim. Ta gesta je bila tipično židovska

Bojao se mase čije se nezadovoljstvo povećavalo – kao što piše samo Matej:

Kad Pilat vidje da ništa ne koristi, nego da biva sve veći metež, uzme vodu i opere ruke pred svjetinom govoreći: „Nevin sam od krvi ove! Vi se pazite!“ Sav narod nato odvrati: „Krv njegova na nas i na djecu našu!“ Tada im pusti Barabu, a Isusa, izbičevana, preda da se razapne. (Mt 27, 24 – 26)

Pilat je htio tom gestom reći: „Osobno uviđam da je on nevin, nemam ništa protiv njega, ali budući da radite zbog njega konfuziju, ja ne želim imati ništa s time, radite sebi kako želite.“

Takve skromne geste mogu toliko reći o nama samima

I ponovno ta gesta pranja ruku tobože ništa ne znači. Zašto se pisalo o čemu takvome, je li važno kad si tko pere ruke? U crkvu ulazimo tako da umočimo ruku u krstionicu, a svećenik prije posvećenja pere ruke. Takve skromne geste mogu toliko reći o nama samima. Pilatov proces zasigurno je bio na latinskome ili grčkom jeziku, međutim većina ljudi koja je vani stajala nije znala te jezike. To su bili Židovi, većinom neobrazovani, služili su se aramejskim, znali su hebrejski – možda je dio njih znao i grčki, ali latinski već manje.

Gesta koju masa razumije

Pilat, vidjevši da se ne može sporazumjeti s masom, morao je izvesti nekakvu gestu koju će Židovi razumjeti. Upravo je pranje ruku veoma židovska gesta, čak se Isus toga prisjeća da su njegovi sunarodnjaci to činili veoma često. Židovi su prali ruke da bi ih doslovno očistili od prljavštine, ali također i da bi s njih maknuli odgovornost za ukaljanje čime nečistim. Ta gesta je bila tipično židovska. I u tom trenutku postala je razlog cijele lavine magičnih događaja koji su doveli do raspeća Sina Božjega. Nije moguće biti samo navijač Isusa Krista, dajući mu samo suosjećanje. Isusa se ili prigrli ili ga se razapne. Pilatova priča uvjerljivo pokazuje da je već sam bijeg pred odgovornošću odlazak u odgovornost. Ne mogu „prati ruke“ kada vidim da je koga pogazio automobil na ulici i potrebna mu je pomoć, ne mogu mu reći: „Veoma mi je žao, leži tu dalje i u miru iskrvari jer, znaš, nemam mobitel sada kod sebe i ne mogu pozvati hitnu pomoć.“

Dobro je zapitati se…

Pred križem čak izbjegavanje, čak ostavljanje straha u sebi zbog mišljenja ljudi može prouzročiti fatalne posljedice.

Svaki dan treba proživjeti kao da ti je posljednji. Treba se nad svakom željom – naprimjer, željom da se zadovolji druge – dobro zapitati tko bi mogao zbog toga nastradati. I da bi taj netko mogao biti Isus.

Iz knjige „Posljednje duhovne vježbe“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.