Foto: Book.hr

Godine 1945., Lucia Bellodi razboljela se od posebnog oblika dijabetesa te su je razni liječnici, tijekom sedam godina, bezuspješno liječili, najprije u bolnici u Mirandoli, zatim u sanatoriju u Gaiatu, sanatoriju u Sondriju, sanatoriju u Modeni i, na kraju, budući da je njena bolest proglašena neizlječivom, a ona sâma nije imala financijskih mogućnosti za daljnje liječenje, odveli su je u hospicij u Modeni zbog palijativnog liječenja.

Luciju su liječili uz pomoć tada najmodernijih lijekova, ali njeno se stanje stalno pogoršavalo. Njena je bolest bila otporna na svaku vrstu lijekova

Tijekom svih tih sedam godina, Luciju su liječili uz pomoć tada najmodernijih lijekova, ali njeno se stanje stalno pogoršavalo. Njena je bolest bila otporna na svaku vrstu lijekova.

Bila je prisiljena neprekidno piti

Patila je i od žestokih glavobolja, ali najgora je bila stalna i neugasiva žeđ koja ju je mučila te na kraju dovela do toga da je pila 170 litara vode dnevno.
Ako jedan dan ne bi popila tu količinu vode, njen bi jezik toliko natekao da nije više mogao ni stati u usta, i povraćala je krv. Dakle, bila je prisiljena neprekidno piti.
Medicinske sestre koje su je njegovale, kako bi riješile problem s tolikom količinom vode koju je Lucia morala piti, pored njena su kreveta stavile kantu vode s gumenom cjevčicom koju je bolesnica uvijek držala u ustima, i dok je spavala. No, budući da je Lucia, što je više pila, sve više mokrila, njen se krevet stalno vlažio i sestre su bile prisiljene mijenjati posteljinu na njenu krevetu više puta dnevno.
Svakih petnaest dana, kod Lucije su nastupale krize praćene jakim bolovima u glavi te povišenom temperaturom. Profesori koji su je liječili, bili su jako zabrinuti, jer su strahovali kako bi prilikom neke od tih kriza mogla umrijeti.
Kada je ustanovljeno kako medicina ni u njenu slučaju ne može ništa učiniti, odlučili su Luciju poslati u bolnicu Cottolengo u Torinu, gdje je barem postojala odgovarajuća oprema. Međutim, njeni su je roditelji htjeli imati u svojoj blizini pa je smještena u hospicij u Modeni.

Oče, dođi po mene

Njeno je stanje svakim danom bilo sve lošije. Silovite su se krize ponavljale sve češće, te se upravo tijekom jedne od njih dogodilo čudesno ozdravljenje.
Lucia je gajila veliku pobožnost prema Padre Piju za kojega je čula još u svojim prvim bolesničkim danima.
Često mu se obraćala u svojim molitvama, ali nikada nije zatražila od njega milost iscjeljenja. Tražila je samo da joj pomogne podnositi bolest ili smrt koja bi je oslobodila patnji.
Na Tijelovo 1952. godine, Lucia je jednoj časnoj sestri rekla kako bi željela nazočiti svetoj misi.

Kako se bol pojačavala, Lucia je dozivala Padre Pija: „Oče, pomozi mi, dođi i uzmi me, ja ovo ne mogu više podnijeti”

Želja joj je bila ispunjena no, nakon ispovijedi, zahvatila ju je jedna od njenih kriza koja se nije smirila cijelo jutro, sve do dva sata poslijepodne.
Kako se bol pojačavala, Lucia je dozivala Padre Pija: „Oče, pomozi mi, dođi i uzmi me, ja ovo ne mogu više podnijeti”. Čak su i oni koji su joj pomagali, molili Gospodina da oslobodi sirotu djevojku njenih patnji.

Oko dva popodne, na vrhuncu krize, kada su svi pomislili kako taj put neće preživjeti, Lucia je zaspala. No, prije nego li je usnula, Lucia je osjetila snažan miris ljubičica

Tog jutra, u deset sati, Lucia je vidjela kako uz podnožje njena kreveta stoji redovnik koji je gledao u nju mračnim pogledom, kojim kao da joj je htio uputiti svoj prijekor, ali nije ništa rekao.
Oko dva popodne, na vrhuncu krize, kada su svi pomislili kako taj put neće preživjeti, Lucia je zaspala. No, prije nego li je usnula, Lucia je osjetila snažan miris ljubičica i imala je samo još toliko snage da je mogla zapitati: „Odakle potječe taj ugodan miris?”

Djevojka se naglo probudila, uspravila se u krevetu i počela vikati da je ozdravila i da želi ustati

Dok je spavala, zubi su joj bili čvrsto stisnuti, tako da u ustima nije mogla držati cjevčicu koja joj je omogućavala piti i tijekom sna. Časna sestra i medicinska sestra koje su je njegovale, pokušavale su je probuditi pljuskajući je po obrazima, strahujući da bi moglo doći do krvarenja. Odjednom, Lucia je u snu začula glas koji joj govori: „Ustani, ozdravila si. Večeras ili sutra dođi k meni u San Giovanni Rotondo”. Djevojka se naglo probudila, uspravila se u krevetu i počela vikati da je ozdravila i da želi ustati.

>>PRIJAVE OTVORENE Hodočastite s Kristoforima svetom Padru Piju 

Liječnici i ostali koji su bili u sobi pomisliše da je od bolova poludjela, ali Lucia im reče da joj se u snu javio Padre Pio i rekao joj da je ozdravila.
Lucia je ustala, sišla bolničkim stubištem bezbrižna i sigurna, i pridružila se tijelovskoj procesiji, izgledalo je kao da nikada nije bila bolesna.
Sutradan je željela otići u San Giovanni Rotondo, no liječnici su je spriječili jer su smatrali da ne bi bila u mogućnosti izdržati dugo putovanje. Tri dana kasnije, Lucia je ipak otputovala u San Giovanni Rotondo i zahvalila se Padre Piju.
Nakon nekoliko dana boravka u San Giovanni Rotondu, djevojka se vratila u svoj dom u Modeni. Njeni su je liječnici ponovno pregledali i izvršili sve moguće kontrole i analize te utvrdili da od njene bolesti nije ostalo ni traga.

Iz knjige „Padre Pio – čudesni život“ autora Renza Allegrija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje.

Hit knjigu možete nabaviti u našem web-shopu, ovdje.