Duhovnost

BAALOV 'KRIŽNI PUT'

Kako je završio čovjek koji je mislio da može spasiti sam sebe

Kako je završio čovjek koji je mislio da može spasiti sam sebe

Foto: Shutterstock


 

Čovjeka su oduvijek zanimala pitanja o vječnosti, smislu života i neobjašnjivoj težnji koja postoji u svakom nas, a koju ne možemo u potpunosti zadovoljiti na ovome svijetu. Te su teme bile (i još su uvijek) česte i u umjetnosti. Jedan od najpoznatijih njemačkih dramatičara prošloga stoljeća tim je temama pristupio na vrlo zanimljiv način, indirektno šaljući poruku o tome da se čovjek bez Boga ne može spasiti, odnosno da ne može baštiniti vječnost.

Sebičnost nas uništava

Bilo je to razdoblje nakon Prvog svjetskog rata; razdoblje dehumanizacije, ljudskog stradanja i patnje, a sve se to reflektiralo u umjetnost toga vremena. Njemački književnik Bertolt Brecht, koji je tada bio dvadesetogodišnji student, napisao je dramu Baal, u kojoj je prikazao život čovjeka koji svojom sebičnošću uništava sam sebe, upravo zato što nije spoznao istinski smisao života, niti je vjerovao da nakon ovozemaljskog života slijedi vječnost. Baal živi hedonističkim načinom života, za sebe. Njegov je pogled usmjeren na vlastitu patnju koja se iz te perspektive (jer ne svraća pogled na druge ljude) čini još većom. Svojom sebičnošću „ždere sve oko sebe“ i povlači se u sebe, gubi se u vlastitoj individualnosti i tako ne postiže ništa. Vrti se u krugu razočaranja, čežnje za nečim višim i ljudske ograničenosti.

Ponio je teret sam, ali je došao do zida i dalje nije mogao

Baal je nosio križ, ali je shvatio da sam, i nakon što izdrži sve poteškoće, ne može postići besmrtnost. Patio je, no u to svojoj patnji nije pogled usmjeravao u nebo. Čovjek se ne može spasiti bez Boga. Premda to nije bila misao vodilja za nastanak djela, ta je poruka više negoli jasna onima koji žele vidjeti (čuti). Baal je zbog toga postao ciničan i ogorčen. Ponio je teret sam, ali je došao do zida i dalje nije mogao. Možemo sami ponijeti teret na svojim leđima, možemo odbijati Boga i njegovu ljubav, ali kada dođemo do kraja, do svoga „zida“ i shvatimo da dalje sami ne možemo, suočit ćemo se sa svojim Stvoriteljem. Sebični ljudi ne mogu opstati u zajednici, ne mogu prihvatiti Božju ljubav i činjenicu da je netko za njih platio kaznu za grijehe. Svi se mi borimo sa sebičnošću koja nas zasljepljuje da vidimo stvarnost kakva jest. Spasenje trebamo prihvatiti, ne zaraditi.

Možemo biti ogorčeni i kriviti Boga za ono „loše“ što nam se događa, ili…

I mi možemo, poput Baala, biti ogorčeni jer nam život ne vraća ono što mislimo da smo zaslužili. Možemo se srditi na Boga, okrivljavati druge, žaliti zbog „životnih okolnosti“ koje nam nisu bile po volji. A zapravo trebamo samo jedno – pogledati na križ, sjetiti se cijene koju je Bog platio za naše spasenje i prihvatiti taj dar. Bog je ponio naše poteškoće i probleme i pripravio nam mjesto u vječnosti. Postoji li veća ljubav od te? Kazalište s početka 20. stoljeća, a onda i kasnije, prikazivalo je djela koja su ukazivala na besmisao patnje i ljudskoga života. Ta je tema do izražaja posebice došla sredinom prošloga stoljeća, kada nastaje tzv. „teatar apsurda“ u kojem će dominirati prethodno spomenute teme. Možda je razlog tomu činjenica da je čovjek Boga smatrao odgovornim za ratove koji su se dogodili, kao i za druga zla. A možda je u pitanju i ljudska oholost koja ne želi prihvatiti istinu da je Bog već umro za čovjeka i da želi samo ljubav kao odgovor na Njegovu žrtvu. Teško je prosuditi, no činjenica je da mi sami još stignemo promisliti o tome kako živimo, čemu težimo i koliko nam je stalo do toga kakva će nam biti vječnost…

Gabriela Jurković; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh