Foto: Shutterstock

Vjerovali su da je njihova krv bolja od krvi ostalih ljudi

Vjerojatno znate za vrlo staro iskušenje kod raznih drevnih naroda koji su pokušavali birati osobine djece koja se trebaju roditi i na taj način „popraviti” sljedeću generaciju.

Vjerojatno se sjećate kako su egipatski faraoni često uzimali za žene svoje sestre ili bliske rođakinje, jer su vjerovali da je njihova krv bolja od krvi ostalih ljudi. Nisu htjeli miješati svoju krv s „običnom” krvlju. Možda se sjećate i da je Platon u Republici opisao svoje metode „dobivanja” dobrih građana. On bi dopustio samo izabranim pojedincima da se reproduciraju. Platon bi izabrao žene i muškarce dobrog ponašanja, dobre inteligencije i dobrog izgleda tako da bi djeca bila nalik roditeljima i ljudi, kao vrsta, poboljšali bi se. Ali zapravo postupak i način na koji bi postigli taj cilj teško je izvediv. Provedba vlastitih projekcija u zakonskim aktima i predviđanje i odabir poželjnih karakteristika djeteta vrlo je teško. Ne poznamo ni jednu civilizaciju kojoj je to ikada uspjelo.

Pokušat ću vam predočiti težinu ovoga problema, posebno što se tiče raspodjele gena tijekom stvaranja reproduktivnih stanica.

Nikada ne možete biti sigurni koje će osobine naslijediti potomstvo

Poznato vam je da se naš genetski ustroj dijeli s dva, tj. prepolovljuje, s 46 na 23, svaki put kada se proizvedu reproduktivne stanice. To znači da se djeca genetski razlikuju od svakog roditelja (osim identičnih blizanaca). Koji se geni dobivaju od kojeg roditelja određeno je sustavom slučajnosti tako da ne možete točno predvidjeti osobine sljedećeg djeteta određenog para. Nikada ne možete biti sigurni koje će osobine naslijediti potomstvo, odnosno hoće li se prenijeti ove ili one osobine.

Na primjeru ću pokazati težinu ovoga problema. George Bernard Shaw, poznati irski pisac i Isadora Duncan, vrlo lijepa plesačica, poznatija po svojoj ljepoti negoli po svojoj inteligenciji, bili su zajedno prisutni na nekoj večeri. Ona je bila toliko ushićena i oduševljena što je u blizini gospodina Shawa da mu je rekla: „Oh, maestro, mi bismo trebali imati dijete i to dijete bi bilo svjetsko čudo jer bi imalo vaš um i moju ljepotu.” Shaw je na trenutak razmislio i rekao: „A što, ako bi bilo obratno?”

To pokazuje kako to nije uopće jednostavno i ne možemo biti sigurni hoće li se osobine djeteta koje priželjkujemo doista i ostvariti u budućnosti.

Zašto banka sperme nije dobra stvar

Možemo tako napraviti banku sperme, tako da se može koristiti čak i sperma nekoga tko je mrtav. Ovo je posebno korisno kod goveda jer možete testirati kvalitetu potomaka nekog bika. Ako prvih nekoliko teladi ima vrlo dobra svojstva onda će sačuvana sperma biti korištena u mnogo većim razmjerima. Trebate čekati oko četiri godine da bi se oplodile mlade krave i da biste odredili je li bik bio dobar. Zatim možete oploditi mnogo krava sjemenom tog bika, iako je bik u međuvremenu uginuo.

Ove mogućnosti su osobito zainteresirale neke genetičare. Jedan od njih, inače poznati ljevičar, smatra kako je dobar način poboljšanja ljudske rase izbor dobrih reproduktivnih jedinki. Napisao je članak koji govori kako bi se normalni ljudi, ako im je uistinu stalo do bolje budućnosti, trebali suzdržati od razmnožavanja. Ne bi trebali imati svoju djecu, već bi trebali otići u banku sperme i oploditi ženu spermom nekog super mladića/muškarca koji je u svakom slučaju bolji od njenog muža i na taj će način „proizvesti” najbolju moguću djecu. Zatim daje primjere nekih ljudi čija bi se sperma obvezno trebala naći u banci sperme.

On bi također u hladnjak stavio spermu Lenjina i Staljina. Nekoliko godina kasnije, oko 1963., održao je još jedan govor i u tom govoru Staljin više nije „bio u zamrzivaču”, valjda zbog antistaljinističkog programa njegovih nasljednika na vlasti u Rusiji.

Ovo nije ismijavanje, niti vic, budući da je spomenuti genetičar, iako komunist po opredjeljenju, bio vrlo misaon i savjestan znanstvenik. Imao je predrasuda i bio je pristran, ali je u biti bio na strani dobra unatoč svojoj pristranosti. Zanimljivo je da je kasnije bio primoran promijeniti vlastite predrasude. Ovo dokazuje kako ne možemo birati osobine sljedeće generacije, a da pritom nismo pristrani. Nažalost, svi smo mi pristrani. Netko tko odlučuje o osobinama ljudi trebao bi biti kao anđeo. Postoji vic u Francuskoj o tome da ako glumiš anđela, zapravo si zvijer. Ne možemo biti samo zvijer, niti samo anđeo, jer smo samo čovjek. Bilo da glumite anđela ili zvijer morate biti i ono drugo.

U sadašnjem trenutku banke sperme se koriste u slučaju sterilnosti, posebno kada je muškarac sterilan, a supruga nije. Tada se žena može oploditi spermom nekog davatelja sperme. Ovo je vrlo škakljivo. Iako većina ljudi kaže da je to „vrlo dobro”, ako gledate na život toga para na duže vrijeme, to nije baš tako dobro.

Kada žena dobije spermu od nekoga koga ne poznaje, nikada neće saznati ime ili izgled donatora. Nažalost, ona se neće moći zaštiti od sanjarenja o tom nesuđenom suprugu kojega nije upoznala i koji je otac predivnog djeteta koje drži u naručju. Ovo nanosi veliku štetu čvrstoći i stabilnosti odnosa u braku.

Nasuprot rečenom, stvar je potpuno drugačija kod usvajanja. Kod usvajanja oba roditelja su genetski stranci djetetu i dijete je prihvaćeno kao dijete od oba udomitelja na jednak način. A u slučaju umjetne oplodnje dijete je uistinu majčino dijete, ali nije očevo. Ovo postaje neka vrsta frustracije i za majku i za oca zato što je samo jedno od njih učestvovalo u stvaranju djeteta.

To je, rekao bih, već lagana manipulacija ljudskim stanicama. Ako je to jedina igra koju možemo igrati, nitko ne bi bio previše zainteresiran. A ideja ljevičara kako bi sve žene trebale ići u kliniku na oplođivanje zamrznutom spermom određenih donatora nikada neće biti privlačna niti prihvatljiva za većinu ljudi, jer još uvijek nisu tako glupi. Ali postoje i drugi načini igranja ove igre.

Drevni san o biranju spola djeteta

Jedan od načina igranja igre je drevni san o biranju spola djeteta. Ogroman broj ljudi bi po vlastitoj volji htio napraviti djevojčicu ili dječaka. Možda vam je poznato kako su se još od antičkih vremena predlagale brojne metode u tu svrhu i sve su se pokazale potpuno neuspješnima. Stari su Grci vjerovali kako se muška sperma stvara u desnom testisu, a ženska u lijevom. Stoga ste trebali imati seksualni odnos na jednoj ili drugoj strani kako biste dobili pravu spermu za ono što želite. To, naravno, nije funkcioniralo. Bilo je i mnogo manipulacija spermom, posebno od veterinara koji su htjeli proizvoditi krave, ženke. To se radilo stoga što nije trebalo mnogo bikova za rasplod nego mnogo krava radi mlijeka. Pokušavali su odvojiti spermu električnom strujom, centrifugom i mnogim drugim raznim načinima, ali u to vrijeme ni jedna od tih metoda nije bila učinkovita.

Znamo da možemo prepoznati kromosome koje nosi sperma. Ako primijenimo fluorescentne boje, možemo prepoznati X ili Y pomoću različitih boja. Ovo nas navodi na sumnju kako imamo jake razloge vjerovati da će kad-tad biti moguće odvojiti „mušku i žensku” spermu. Ne čini se nerazumnim već sada promišljati što bi se onda sve moglo dogoditi.

Još uvijek je to daleka budućnost i ne znam kada će to biti, ali pretpostavimo da jednoga dana dođe do otkrića kako možete separirati muške i ženske spermije i da prema vlastitoj volji svaki par može odlučiti o spolu djeteta. Pretpostavimo i da je postupak jednostavan te se može napraviti bez većih troškova. Što bi se tada dogodilo? Ovo je vrlo zanimljivo pitanje. Mi već znamo odgovor. Velika većina ljudi koji će donositi odluke htjet će dječake. Cijela stvar bi postala veliki problem zbog neravnoteže spolova i vlada bi bila primorana nešto poduzeti. Ako je na vlasti tiranija, mogla bi poželjeti velik broj muške djece jer u sljedećoj generaciji želi veliku vojsku. S druge strane, ako su neki narodi mirni, možda će poželjeti više žena kako ne bi bilo previše borbi među muškarcima. Kako će te vlade postupiti s namjerom da ispune želje većini parova i smanje neravnotežu spolova? Možda će pomoću najbržih računala pokušati izračunati i naći najbolje rješenje.

Mislim da već sada znamo odgovor. Nije uopće teško. Upravo bi trebalo nasumično davati muško ili žensko dijete svakome paru. To je jedino rješenje koje neće utjecati i prejudicirati jedan izbor iznad drugog. Stoga bi vrlo vjerojatno država bila primorana zabraniti cijelu genetsku manipulaciju i staviti je izvan zakona i ljudi bi ponovno, i ne znajući, „proizvodili” dječake i djevojčice na isti „staromodni način”.

*

U današnje vrijeme još nije toliki problem genetska manipulacija. U današnje vrijeme glavno je pitanje postoji li još šačica ljudi koja je još uvijek spremna pomoći siromašnima, onima koji nisu moćni, koji nisu inteligentni, nisu zdravi i bogati? Svi su oni ljudi, pripadnici naše vrste bez obzira koliko bili maleni, slabi, stari ili mladi. (…)

Iz razgovora s prof. Jérômeom Lejeuneom (1926.-1994.), koji je bio jedan od vodećih svjetskih genetičara.

Iz knjige Roberta L. Sassonea „Najmanji ljudi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.