Duhovnost

PIŠE SANJA NIKČEVIĆ

Zašto se ne bojim smrti Ne boje se svi ljudi smrti. Ima i onih koji znaju što mogu očekivati kad jednog dana umru ili, kako oni kažu, „izađu iz tijela u kojem sada žive”. Sigurni smo da i mnogi od vas imaju slična iskustva. Neka vas ovo svjedočanstvo ohrabri da drugima pričate o njima

Jedna sam od rijetkih ljudi koji se ne boje smrti. To sam shvatila u razgovorima o smrti. Čim se ta tema spomene, ljudima je neugodno, ne žele o tome govoriti. Nije da imam neku veliku potrebu govoriti o tome, ali kada čujem vijest o smrti, znam reći: „Voljela bih da me pokopaju tu i tu” ili: „Voljela bih umrijeti u snu…” ili: „Kad bih imala neizlječivu bolest, voljela bih da mi liječnici kažu istinu pa da se mogu pripremiti za smrt” Ili: „Sve je to lijepo, ali kad umremo, kako ćemo se nositi s onim što sad radimo”… Meni je to normalan razgovor, kao kad se netko oženi pa se sjetiš svog vjenčanja ili poželiš svome djetetu lijepo vjenčanje… ili kad vidiš lijepe oblake nekog neobičnog oblika pa to komentiraš… Međutim, vidim da većina ljudi oko mene sam spomen smrti doživljava jako traumatično. Moja svekrva odmah pocrveni i zajapuri se, moja majka počne gledati u pod i kao da se isključi iz razgovora i samo kratko uzdiše… I ostali ljudi to nekako teško doživljavaju, mijenjaju temu… U početku sam mislila da je to vezano uz vjeru. Kršćani se ne bi trebali bojati smrti jer idu pred Gospodina, koji je usto pobijedio smrt… Međutim, nije tako – i vjernici i nevjernici se jednako plaše. Onda sam shvatila da su mi dva događaja iz života pomogla „izgubiti” strah od smrti.


Događaj prvi ili: Pod stropom učionice

U osnovnoj školi u Kloštru Podravskom gdje sam živjela, jednom sam se naguravala s nekim dečkom. On me povukao za kutu, ja sam pala preko njegove noge, udarila glavom o betonski pod i onesvijestila se. I odjednom vidjela kako me nose u učionicu i stavljaju na klupe. Vidjela sam tko me nosio i vidjela sam tko se najviše uznemirio zbog moje povrjede. Vidjela sam kako je onome što me povukao bilo jako žao, kako je sav problijedio od straha. Gledala sam odozgor, kao da sam bila ispod stropa, i to najprije na hodniku, a kad su ušli u učionicu sa mnom, i ja sam bila ondje. Nemam pojma kako sam prošla kroza zid. Onda sam se osvijestila i oko sebe vidjela sve one ljude točno na onim mjestima na kojima sam ih vidjela odozgor. Kad sam to ispričala mami, rekla je: „Dobro je da si mi to ispričala, ali nemoj to nikome pričati, reći će ljudi da si luda”. Pa sam šutjela.

Kasnije sam onome koji me gurnuo bez problema oprostila jer sam vidjela kako mu je bilo jako žao kad sam pala. Iako je on bio sav uvučen u se, i nekako me se sramio, ja sam mu prišla i nastavila s njim normalno razgovarati. A najviše se uznemirio brat moje prijateljice i ja sam shvatila da me voli… ali ja nisam voljela njega… No, promijenila sam svoje ponašanje prema njemu. On je bio uvijek natmuren i zatvoren, kad bih došla k njegovoj sestri. Imala sam osjećaj da me ni ne vidi i da me uopće ne poznaje. Niti je on mene pozdravljao, ni ja njega. Od tog događaja, kad bih došla k njegovoj sestri, prva bih ga pozdravila i nasmiješila mu se… Ili kad bih ga srela u školi, pozdravila bih ga. Čak i kad bi bio okružen drugim dečkima. I vidjela sam da mu je to drago…

Događaj drugi ili: Na vrhu drveta…

Krenula sam u srednju školu u Viroviticu i svaki dan putovala vlakom. Bio je već kraj školske godine, jedan topao dan, a ja sam bila jako umorna. Kako sam uvijek bila ambiciozna, sve me zanimalo, imala sam ne samo mnogo školskih sati u danu, nego i neke dodatne skupine, družine, aktivnosti… Krenula sam u školu ujutro a vraćala se s popodnevnom smjenom, kad se već lagano hvatao sumrak. Stajala sam na stanici, torba pored mene. Tada je došao jedan dragi dječak s kojim sam se družila. On je pohađao specijalnu školu. Napokon je stigao vlak, i oboje smo ušli. Stajali smo u hodniku, vlak je krenuo i tad sam shvatila da sam na stanici zaboravila torbu. Kažem ja njemu: „Zaboravila sam torbu, idem po nju”. I krenem prema vratima, a on kaže: „Pa dobro”.

Nekako si mislim možda bi mi netko drugi rekao: „Nemoj, kamo ćeš sad po torbu, vlak je krenuo, uzet ćeš je sutra…” Naravno, da nisam bila umorna, to bi mi i samoj palo na pamet. No, moj je mozak od umora slabije radio, sumnjam da bi me u tom trenutku primili i u njegovu specijalnu školu. Nije da mi je ta torba bila nešto važna, ali u tom sam trenutku samo znala da sam ostavila torbu i da idem po nju. Pa sam izašla iz vlaka koji se kretao. Naravno, izašla sam licem prema stanici. Vjetar me oborio istog trenutka kad sam spustila nogu na zemlju. Kasnije je liječnik vikao: „Kako si to iskočila, uvijek se iskače gledajući lokomotivu pa te vjetar pogura u leđa, a ovako te sruši…” Nikako mu nisam mogla objasniti da ja nisam iskočila, da sam izašla. To mi nije mogao povjerovati, jer me inače poznavao kao jako bistru i pametnu. Čudio se: „Pa gdje bi netko normalan izašao iz vlaka zbog torbe…” Eto, događa se…

Nakon što sam, dakle, izašla iz vlaka, odjednom sam bila visoko, u visini vrha velikog drveta koje je raslo na stanici. I vidjela sam sebe kako ležim pored pruge. No, to nisam bila ja, to je bilo moje tijelo. Ja sam bila gore. I bilo mi je jako ugodno i toplo. Prvo što sam osvijestila je da me ne zebu noge. Mene inače uvijek zebu noge, spavam s čarapama i po ljeti, ali sad je odjednom bilo toplo. Ali nekako ugodno toplo, ne prevruće. Bila je to ona ista zemlja, na kojoj živim, ono isto mjesto na kojem sam i prije bila, ona ista željeznička stanica, ali opet, bilo je potpuno drugačije. Kao neka druga dimenzija koja postoji na istom prostoru. Kao da je zrak oko mene bio drugačiji. Mekaniji, kvalitetniji. Nekako kao da sam bila ušuškana u nešto fino i mekano. I mirisalo je drugačije. Nekako lijepo. Ja sam olfaktivni tip, sve njuškam. Kad jedem, najprije pomirišem hranu. Radila sam to i u gostima pa su se kuharice znale uvrijediti: „Pa nije pokvareno, zašto njušiš…?” Nikako im nisam mogla dokazati da „tako bolje uživam” pa sam prestala.

Ta su me dva događaja jako odredila u životu

Ondje, na vrhu drveta, sam zaista uživala i u mirisu i u osjetu… Osjećala sam se jako dobro i ugodno, jako opušteno i sigurno… Danas, kad o tome razmišljam, znam da sam se osjećala voljenom… iako nemam pojma zašto. Nisam nikoga vidjela, ništa spektakularno doživjela, samo sam osjetila silnu ugodu. Što je najbolje, nisam se brinula zbog onog tijela, koje je ležalo dolje. Nisam imala nikakav emotivni odnos prema njemu. Nikakvo žaljenje ili tako nešto… Ali, nekako sam znala da moja priča na zemlji nije gotova… Onda sam odjednom sjela, ondje dolje na zemlji, i činilo mi se da je prošlo dugo vrijeme otkad sam pala. No, kad sam se okrenula, vlak je bio još jako blizu. Kojih pedesetak, sto metara…

To sam ispričala mami i nikome više, „da ne bi mislili da sam luda”, sve dok nisam naišla na knjigu Život poslije života (Raymond Moody) i shvatila da su to iskusili i drugi i da je to realno iskustvo i da nisam luda… Pomalo sam počela o tome govoriti ljudima s kojima sam se družila, ali iako su to bili uglavnom studenti, mladi i pametni ljudi, nekako su me čudno gledali… Zato sam ponovno prestala o tome govoriti, ali su me ta dva događaja jako odredila u životu. Morala su biti dva jer sam nakon prvog sebe uvjerila da sam to umislila: padneš, udariš glavom pa ti se svašta vrti po njoj – a i mamino upozorenje je djelovalo… No, ovo je drugo iskustvo bilo potvrda prvog. I uvjerilo me da je to realno iskustvo. Koje mi je jako pomoglo u životu.

Zbog tih iskustava znala sam da duša postoji i da je ona u stanju izaći iz tijela. Dakle, da je tijelo doista posuda koja nam je dana za život na zemlji. Zanimljivo da nakon toga više nisam imala toliko kompleksâ kao prije. Nekako sam to tijelo istovremeno prihvatila i kao privremeno („to nisam ja, ja sam ona duša koja živi i dalje”) i kao važno („ono nosi moju dušu”) i kao dar („očito mi je bilo dano baš TO tijelo, nije sad to neka pogreška ili krivi broj”). Sve mi je to nekako pomoglo da ga gledam drugim očima. Prestala sam s dijetama i postala sretnija i smirenija…

Ono što je najvažnije, to me iskustvo naučilo da duša doista ide gore. Ide na nebo. Jer jedno je kad ti netko kaže da ima neba i da je Gospodin pobijedio smrt – to je apstrakcija – ali drugo je kad to iskusiš. Od tada se ne bojim smrti jer znam da nakon smrti moja duša ide na nebo. Na nebu je lijepo i toplo i ugodno i ne zebu noge… A vjerujem da ću kad dođe moje vrijeme, i susresti Gospodina… Barem snažno radim na tome svim srcem svojim, dok sam još na zemlji…

Tekst je prvotno objavljen u časopisu Rhema.

Autorica: Sanja Nikčević

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh