Mladi

ZAŠTO PRISTAJEMO NA TAKVE VEZE

Zaprosio me stavivši mi prsten, a ja sam prsten skinula… »Priča ona kako ju je taj čovjek zaprosio: „Ma zamisli, dođe on i stavi mi prsten na ruku. Bez pitanja i bez ičega. Pitam ga zar nisam zavrijedila barem pitanje koje ide uz to. On se čudi pa pita hoću li ili neću. Pogledam ga, skidam prsten…”«

Zaprosio me stavivši mi prsten, a ja sam prsten skinula…

Foto: Shutterstock


 

Kažu da se najljepše stvari dogode kad ih ne planiramo. Tako je i meni neplanirano druženje s jednom posebnom dušom, bilo posebno bogatstvo.

Bio je ponedjeljak, moja nova prijateljica je prihvatila da zajedno odemo posjetiti našu zajedničku prijateljicu u bolnicu. Kako je put bio malo duži, bilo je vremena za razgovor.

Već dugo nisam susrela nekoga tko je ovako brutalno iskren i slobodan

Ova draga duša je mlađa od mene, ali na prvu sam nekako u duhu osjetila njezinu izranjavanost svime i svačime. Ispočetka je naš razgovor tekao skroz normalno, pričale smo o općenitim stvarima, ja bih povremeno ispričala neku crticu iz svog života i nastojala sam ne previše spominjati Boga.

Znala sam da ona vjeruje, ali nikako da krene u dubinu odnosa s Bogom. Pričala je o nepravdama na poslu, podcjenjivanju i nešto bi malo, tek usput, spomenula i neke ljubavne probleme, ali ništa određeno. Nisam ništa forsirala jer je to njezina osobna stvar. Ja sam pak slobodno i neopterećeno pričala o svom životu, nemam što skrivati. I sama sam duži niz godina blokirala odnos s Bogom, tako da nije u redu da joj „solim pamet” kad je jedva i za sebe imam dovoljno.

Nekako sam shvatila kolika se mudrost i veličina krije u Isusovim riječima „Budite kao djeca” (Mt 18,3). Stoga, od susreta sa živim Bogom uvijek i u svemu nastojim biti iskrena; rekao bi naš narod – što na umu, to na drumu. I sve češće doživljavam kako se ljudi iznenade na toliku dozu iskrenosti i otvorenosti. Štoviše, prije nekoliko mjeseci putovala sam s nekoliko prijatelja. S nama je bila jedna žena koju nisam znala od ranije. U jednom trenu, nakon neke moje rečenice, ona, prasnuvši u smijeh, nadoda: „Oprostite na mom smijehu, već dugo nisam susrela nekoga tko je ovako brutalno iskren i slobodan”. Jasno je da to nije nešto moje već da je to dar Božji.

No, da se vratim na svoju novu prijateljicu s početka priče. Kako je vrijeme i naše druženje odmicalo, ona bi povremeno ispričala nešto jako osobno. Vidjela sam da o tome baš ne priča lako, vidjela sam da se lomi, a suze u njezinim plavim očima bile su dokaz za to. Govorila je o momku s kojim je već duže u vezi, s kojim je bilo i dosta teško jer su bili jako rijetki dani kad je od njega imala podršku. Čak je u jednom trenu izjavila da je on loš čovjek i da je psihopat…

„Dođe on i stavi mi prsten na ruku. Bez pitanja i bez ičega”

Malo me to potreslo. Pitala sam se zašto pristajemo na takve veze, zašto dopuštamo da ljubav – taj predivan dar Božji – postane mučenje i ucjena. A tako nam je lijepo rečeno da je ljubav strpljiva, dobrostiva, velikodušna (1 Kor 13).

I priča ona dalje kako ju je taj čovjek zaprosio: „Ma zamisli, dođe on i stavi mi prsten na ruku. Bez pitanja i bez ičega. Pitam ga zar nisam zavrijedila barem pitanje koje ide uz to. On se čudi pa pita hoću li ili neću. Pogledam ga, skidam prsten i pitam ga što mu je. Ne razumijem, pa zar on ne vidi da je naša veza u agoniji. Udati se? Na temelju čega ćemo mi graditi život? Pa prvo mi moramo odrasti, raditi na sebi pa da onda djeca mogu doći u neki normalniji svijet.”

Gledam je, i divim se snazi ove mlade žene. Kroz glavu mi je prošlo kako često žene, čim vide prsten, izgube pamet. A ona je ostala čvrsto na zemlji, iako nadodaje da je prsten zaista bio prekrasan, totalno je pogodio što joj se sviđa i čak je pogodio veličinu. Ali ova mlada žena odlučuje da to ne može tako. Valja biti realan i vidjeti o kakvom se odnosu radi. U međuvremenu se i malo smirila i čak je sve to ispričala s dobrom dozom humora, iako je bilo jasno da joj je još jako teško.

Tko zna od čega te je Bog zaštitio ovim prekidom!

Prekinuli su nakon nekog vremena a njoj je još uvijek teško. I kao da znam odgovor na svako pitanje ovog svijeta, pita me zašto joj je sad tako teško. Što to s njom ne valja? Sama je prekinula komunikaciju s njim, a sad joj je neopisivo teško. Pita me zašto se Bog tako igra…

U sebi zavapim: „Duše Sveti, misli Ti!” Što ću reći ovoj duši koja vapije za smislom u patnji? Pogledam je i posve jednostavno kažem: „Evo što mi je ovaj tren palo na pamet. Rekla si da je čovjek psihopat i da nisi imala podršku od njega. Ma tko zna od čega je Bog tebe zapravo zaštitio ovim prekidom veze. Tko zna, možda bi te fizički ozlijedio. Ne znam zašto pristajemo na takve veze i takve odnose. Pa Bog nas nije stvorio da gaze po nama. Njemu smo važni i stalo Mu je do nas. Ljudi nas mogu izigrati i okrenuti nam leđa. Ali Bog… On uvijek čeka da se vratimo u Njegov zagrljaj. Kad se osvrnem na svoj život, mogu ti samo reći da je On jedini bio taj koji je bio tu sve vrijeme, i uvijek je bilo i ima mjesta za mene u Njegovu zagrljaju.”

Na te riječi me pogledala, smirila se i suze su prestale teći. Ja nisam spasitelj svijeta, Bogu hvala to je još uvijek Isus iz Nazareta. Kako ja, posve obično, ograničeno stvorenje, mogu pomoći onima koji pate? Jednostavno, svakodnevno uranjati u Riječ Božju i tražiti mudrost od Onoga koji je Put, Istina i Život.

Ne pripisujem si zasluge ni za jednu obrisanu suzu jer svaki moj dan započinje na isti način, zatražim pomoć i snagu od Onoga koji je dao život za mene. Tako mogu i ja, svaki dan iznova dati djelić svoga života i vremena i ljubavi, onima koje On, tako maštovito stavlja na moj put života. Sve je rečeno u tako jednostavnoj, a dubokoj rečenici: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,40)

Autorica: Anika Sačić; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh