Aktualnosti

KULTURA SMRTI

Zašto nemamo pravo drugome oduzeti život čak i onda kada smo „sigurni“ da je to u njegovu „najboljem interesu“ Kultura smrti polako, ali sigurno, pronalazi svoje mjesto u našem društvu. Čovjek se odlučio igrati Boga i dao si za pravo odlučivati tko će živjeti, a tko ne. Tko će se roditi, a tko neće. Ubojstvo se tako opravdava zaštitom žena, lišavanjem patnje, pravom na izbor… No, može li ljubav činiti zlo?

Zašto nemamo pravo drugome oduzeti život čak i onda kada smo „sigurni“ da je to u njegovu „najboljem interesu“

Prošle je godine cijeli svijet pratio borbu za život britanskog dječaka Charlieja Garda, kojemu su ipak isključeni aparati za život jer, kako kažu, nije bilo nade za daljnji oporavak. U toj kompleksnoj priči, uzimajući u obzir činjenicu da nije postojala realna prilika za ozdravljenje, ili barem neko napredovanje u tome pogledu, ostaje pitanje tko ima pravo drugome oduzeti život tvrdeći da je to u „najboljem interesu“ za njega? Nekoliko mjeseci poslije, svijetom se proširila gotovo identična životna priča dječaka Alfija Evansa. Bolesnom dječaku se žele isključiti aparati za život, jer je to u njegovu „najboljem interesu“. Opet glavnu riječ ima sud, a roditelji su se našli u poziciji subjekata koji nemaju pravo odlučivanja. Zanimljivo je da se ista priča ponavlja u istoj državi.


HUMANIZAM I BRIGA ZA ČOVJEKA, ILI IPAK NE?

Svi prethodni navodi dovode do zaključka da kultura smrti polako, ali sigurno, pronalazi svoje mjesto u našem društvu. Tomu u prilog ide i legalizacija abortusa, jer eto čovjek danas može odlučiti tko će se roditi, a tko će biti ubijen prije nego li se rodi. Internetom kruže mučna svjedočanstva žena koje su učinile pobačaj i poslije se borile s osjećajem krivnje dok svoje rane nisu predale Bogu. Ono što je zajedničko abortusu i eutanaziji jest činjenica da je čovjek odlučio igrati se Boga i dao si za pravo odlučivati tko će živjeti, a tko ne. Tko će se roditi, a tko neće. Ubojstvo se tako opravdava zaštitom žena, lišavanjem patnje, pravom na izbor…

Da sve ne ostane u teoriji i filozofiranju (neki bi možda rekli u pametovanju) voljela bih istaknuti jedan primjer. Prošle sam se godine suočila sa smrću svoga djeda. Bio je invalid, s amputiranom nogom, i brojnim drugim dijagnozama. Nekoliko mjeseci prije smrti prošao je kroz agoniju boli i patnje. Vrhunac je bio taj da ga nismo smjeli dodirivati, već su ga pomicali uz pomoć plahti, kako bi trpio manje bolova. Sve to govorim kako bih približila sliku patnje koju sam gledala. Svaki se dan moglo očekivati da će preminuti, ali nitko, ni u jednom trenutku nije pomislio da se na bilo koji način prekine njegov život kako bi manje trpio! Vjerujem da je Bog puno toga učinio kroz njegovu patnju – ako ništa drugo, promijenio je naša srca, jer vjerujem da sada na život gledamo s nešto više zahvalnosti i ljubavi.

MOŽE LI LJUBAV ČINITI ZLO?

S druge strane, unatoč svim pričama o „ljudskim pravima“ svakodnevno se izvrši toliko abortusa, da me je iskreno strah i pogledati statistiku, premda znam da ni ona nije potpuna, jer se previše toga odradi tajno. Zanimljivo je primijetiti da svi koji se bore za prava žena, ne shvaćaju da zapravo oduzimaju prava nerođenoj djeci. Žena će se slobodnom odlukom (ne govorim za slučajeve silovanja, premda se i tada ne opravdava pobačaj kao rješenje!) upustiti u spolni odnos, s većom ili manjom razinom svijesti o mogućnosti da zatrudni. Dakle, imala je slobodu i sama je odlučila! Trudnoća je isključivo posljedica izbora koji je učinjen u slobodi. Dok se dijete, s druge strane, ne može izjasniti o tome želi li živjeti ili ne. Njegova su prava apsolutno negirana, jer ga se u prvim tjednima života definira kao „nakupinu stanica“. Ako govorimo o „nakupini stanica“ koja nije „živa“, zašto onda žene čine pobačaj?

Na srcu su mi Isusove riječi, odnosno njegova zapovijed ljubavi: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!“. Vjerujem da bi naša stvarnost izgledala drugačije, kada bi ova Isusova zapovijed postala imperativ u našem odnosu prema drugima. Može li ljubav činiti zlo? Ne prihvaća li ljubav žrtvu za drugoga? Imamo li ljubavi? Mislim da bismo trebali započeti upravo s tim pitanjem. Isus je bio zahtjevan u svome učenju, ali kada malo bolje pogledamo, nije li taj Isusov radikalizam u zahtjevima, upravo nešto što otvara put oblikovanju savršenije ljubavi, koja je temelj humanosti i solidarnosti s drugima.

SLOBODA I ‘MORALNI KAOS’

Dvadeset i prvo stoljeće sa sobom je donijelo novu vrstu slobode. Uvjeravamo se da nam Bog ne treba, pa smo ga potisnuli na margine svojih života. Nismo ga možda čak ni izbacili zauvijek, da se nađe tu ako se suočimo s nekom bezizlaznom situacijom, ali za inače – ne trebamo ga. Otišli smo i korak dalje, dopustivši si da sami određujemo kada će nečiji život završiti, jer sve je to za veće dobro. Rezultat svega? Moralni kaos, psihički lomovi, samoubojstva, cjeloživotna potraga za smislom… Lako je uočiti da je nešto više pesimizma u zraku, a toliko je prava i slobode koji toliko toga obećavaju. Ili možda i nije tako?

Bog je radikalan u svojim zakonima upravo zato da bi nas lišio nepotrebnih rana i boli, na koje samostalno pristajemo. No, ne vjerujemo mu – instant rješenja ipak su privlačnija. No, postoji jedna istina koja budi nadu. Bog nas uvijek čeka i iznova nam želi oprostiti! Možemo početi ispočetka. Uvijek. I ako si se prepoznao/la u bilo čemu od spomenutoga, želim ti reći da ti On želi i može oprostiti, i ono što je još važnije – želi ti darovati novi početak. Hoćeš li prihvatiti Njegovu ponudu?

Autorica: Gabriela Jurković

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh