Foto: Shutterstock

Ja sam muškarac koji nikada ne bi trebao postati svećenikom. Imam tzv. „homoseksualne tendencije“, koje me, prema Crkvi, čine neprikladnim kandidatom za svećenstvo. Vatikansko učenje iz 2005. o pitanju homoseksualnosti i svećenstva jasno navodi da Crkva, premda duboko poštuje osobe u pitanju, ne može u sjemenište ili red primiti one koji prakticiraju homoseksualnost, imaju duboko usađene homoseksualne tendencije ili podupiru tzv. „homoseksualnu kulturu“. Ovo učenje nije nikakva novost. Vatikan je 1961. objavio da se muškarci koji imaju homoseksualne porive ne mogu zarediti.

Nisam uvrijeđen radi ovog učenja, štoviše, slažem se s njime i podržavam ga. Većina užasnog zlostavljanja detaljno opisanog u izvještaju Velikog sudskog vijeća Pennsylvanije uključivala je adolescente. To nije pedofilija kako mnogi prezentiraju, to je homoseksualnost.

Crkva treba prestati zaređivati muškarce s duboko usađenim homoseksualnim tendencijama

Ono što povezuje sve te seksualne skandale jest homoseksualnost u našim sjemeništima i svećeništvu,  koja je rezultat toga što Crkva ignorira svoje vlastite direktive. Ako želi ozbiljno prekinuti seksualne skandale, Crkva mora priznati da ima problem s homoseksualnim svećenicima i mora prestati zaređivati muškarce s duboko usađenim homoseksualnim tendencijama.

Uvjeren sam da je većina homoseksualnih svećenika dobra. Jedan od brojnih takvih primjera za koje znam je svećenik koji služi kao bolnički kapelan. Redovito pruža podršku obiteljima teško bolesnih i umrlih. Ima posebnu karizmu za muškarce koji umiru od side, za što sam siguran da dolazi od njegovih duboko usađenih homoseksualnih tendencija. Pomogao je mnogima da se pomire s Kristom prije smrti. Slažem se sa upozorenjima biskupa Barrona o opasnostima zaređivanja muškaraca koji dijele moju privlačnost prema istom spolu.

Problem čednosti

Nadbiskup Charles Chaput kaže da je homoseksualnim muškarcima posebno teško ispuniti uvjet čednosti. To me nije iznenadilo.

O. James Lloyd, svećenik s doktoratom iz psihologije, već više od 30 godina radi s homoseksualcima, uključujući i svećenike. „Jasno je iz kliničkih dokaza da je potrebna puno veća psihička energija za susprezanje od homoseksualnih nagona nego od heteroseksualnih“, rekao je.

I sam patim od tog problema. Kad bih bio svećenik moj bi grijeh bio povezan s užasnim zlostavljanjem nekoga kome sam trebao biti duhovni otac.

Ne slažu se s crkvenim naukom

Drugi je problem izravno povezan s prvim. Ako svećenik ne poštuje crkveno učenje u svom životu, neće učiti svoje župljane da slijede nešto za što ne vjeruje da se odnosi na njega. Stoga je veliki problem s homoseksualnim svećenicima taj da veliki broj onih koji se ne slažu s crkvenom naukom o seksualnom moralu, tajno (ili otvoreno) potkopava ovo učenje, kako u propovjedaonici tako i u ispovjedaonici.

Priča o mom vlastitom putovanju do čednosti vrlo je poučna. Vratio sam se Crkvi 2009., a ubrzo nakon toga zgriješio sam seksualnim odnosom sa strancem. Ispunjen krivnjom i kajanjem idućeg sam dana otišao na ispovijed i šokirao se kad mi je svećenik rekao da spolni odnos s muškarcem nije grijeh. Štoviše, poticao me da nađem dečka i uvjeravao me da će se Crkva promijeniti. Kasnije sam od drugih čuo da je svećenik koji me ispovjedio i sam homoseksualac.

Budući da su seksualni skandali Crkve nadmoćno homoseksualni, Crkva više ne može riskirati i zaređivati muškarce s homoseksualnim sklonostima u nadi da će te sklonosti postati prolazne. Crkva treba zrele muškarce, uvjerene u svoj identitet i spremne da budu duhovni očevi. Volim Crkvu, ali nisam čovjek kojeg Crkva treba kao svećenika.

Kako bi Crkva izgledala danas da su se biskupi pridržavali direktiva iz 1961. i 2005. godine? Ne možemo odgovoriti na to pitanje, ali možemo poslušati riječi pape Franje o primanju homoseksualnih mladića u sjemenište: „Ako imate i najmanju sumnju, bolje je da ih ne pustite da uđu u sjemenište.“

Izvor: First Things

Prevela i priredila: Vedrana Prka; Book.hr