Duhovnost

FRANCIS MACNUTT

Zašto kršćani nisu drugačiji od drugih? Gandhi je prozro kršćane promatrajući ih u Južnoj Africi i Indiji i bio je razočaran. Divio se je kršćanskim načelima, ali ne i kršćanima...

Zašto kršćani nisu drugačiji od drugih?

Foto: Shutterstock


 

Bog želi da postanemo nova ljudska bića, koja uistinu ljube i koja su nesebična. Nažalost, naše iskustvo često se protivi tomu prekrasnom idealu. Križari, progon Židova, sukobi i ubojstva u Sjevernoj Irskoj pokazuju da kršćani nisu ništa bolji od ostalih. Gandhi je prozro kršćane promatrajući ih u Južnoj Africi i Indiji i bio je razočaran. Divio se je kršćanskim načelima, ali ne i kršćanima. Tijekom stoljeća postali smo više sramota nego bilo što drugo.

Zašto kršćani nisu drugačiji od drugih? Zašto je broj razvoda među kršćanima u Sjedinjenim Državama gotovo isti kao među nekršćanima? Zašto se brakovi pastora raspadaju onoliko često koliko i brakovi ostalih ljudi? Mladi ljudi postavljaju normalno pitanje: „Ima li ikakve razlike ako sam kršćanin ili nisam?“

„Ali, Franz, ljudi u crkvi ne izgledaju mi baš sretno”

Moja majka, po prirodi brižna i velikodušna osoba, u djetinjstvu je napustila Crkvu sa svojih sedmero braće i sestara zbog toga jer se ondje nisu osjetili voljeni. Svi su bili još djeca kad im je otac poginuo o u požaru, a njihova majka ubrzo zatim umrla je od tifusne groznice. Njihova baka bila je odvažna i odgojila ih je svih osmero. Nije bilo nikakvo čudo što su nosili rukom šivenu odjeću i kad je nekoliko razmetljivaca komentiralo njihovu neuglednu odjeću, cijela je obitelj napustila Crkvu i nitko od njih osmero nije se više nikada u nju vratio.

Uvijek me je brinulo to što moja majka nije imala nikakvu želju pripadati Crkvi, iako se nije protivila kad sam postao katolik, zajedno s ocem i sestrom. To me je mučilo. Svako malo, kad sam bio na koledžu, pozvao bih ju sa sobom u crkvu da čuje propovijed kojega boljeg propovjednika. No moje su nade bile uzaludne. Uvijek bi samo gledala ljude u klupama, a nimalo ne bi slušala propovijed. Kad bi misa završila, rekla bi nešto poput: „Ali Franz (tako me je zvala), ljudi u crkvi ne izgledaju mi baš sretno. I čini mi se da ne mare jedni za druge.“ I što sam mogao nato reći? (Znam da su u mnogim crkvama ljudi izvanredno ljubazni, posebno prema novodošlima. Govorim o crkvi u kojoj sam odrastao.)

„Vidiš, Franz, o tom se radi u vjeri! Ti se ljudi uistinu vole”

Konačno, 1968. godine, kad smo osnovali karizmatsku molitvenu zajednicu, koja je ubrzo narasla na 300 članova, a koje smo upoznali na Akademiji Marijina pohođenja u St. Louisu, pozvao sam i svoju majku da dođe. I taj je put konačno imala drugačiji doživljaj. Sljedeći dan mi je rekla: „Vidiš, Franz, o tom se radi u vjeri! Ti se ljudi uistinu vole.“

Bilo mi je jasno da ju ne mogu kriviti što primjenjuje kriterije koje je sam Isus postavio: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ (Iv 13, 35) Za nju je ljubav prema ljudima bila važnija od vjere u ispravne doktrine. Ona je tražila crkvu u kojoj se ljudi vole, a ne dogmatski ispravnu crkvu.

Stoga ponovo postavljam pitanje: Zašto nije tako?

Poznato mi je da su bezbrojni drugi ljudi napustili Crkvu iz istog razloga. Dok ovo pišem, mnogi katolici bijesni su i ožalošćeni zbog nekih svećenika koji su spolno zlostavljali djecu. Pohađanje mise među katolicima opalo je za nevjerojatnih 11 % u samo jednoj godini.

Crkveni velikodostojnici brane se tvrdeći da pojava pedofilije vjerojatno nije učestalija među svećenicima nego što je to slučaj kod ostalih odraslih muškaraca. Međutim takav je komentar sam po sebi žalostan. Ako biti kršćanin išta znači u svakodnevnom životu, takvi slučajevi ne bi se uopće nikada dogodili među kršćanima. Stoga ponovo postavljam pitanje: Zašto nije tako? Zašto naše ponašanje, statistički, nije bolje od ponašanja nevjernika?

Bez ozdravljenja, bez oslobođenja od zla, bez Božje pomoći, nikada nećemo vratiti svoje nasljeđe

Bog nas želi preobraziti u nova stvorenja, tako da možemo postati dio njegove obitelji. Ali opsjedani smo svim vrstama zla, što nas sprečava da postignemo veliki cilj za koji nas je Bog stvorio. Bez ozdravljenja, bez oslobođenja od zla, bez Božje pomoći, nikada nećemo vratiti svoje nasljeđe. To su naši imperativi. Bez njih nikada nećemo u potpunosti ispuniti svoju sudbinu da postanemo nova stvorenja. Ali postoji jedan preduvjet.

Ne možemo živjeti po evanđeoskom idealu bez snage Duha Svetoga. Kada Pavao govori o novom stvorenju, on nije samo osmislio predivan koncept, pobožnu apstrakciju. Za njega je novo stvorenje veoma stvarno jer je iz vlastitog iskustva znao da može živjeti na takav revolucionaran način samo ako stalno iznova doživljava Božju pomoć. Snaga Duha Svetoga nije samo ideja, učenje koje prihvaćamo; to je stvarna snaga, koja mijenja naše živote. (…)

Umalo ugašena milost 3dIz knjige „Umalo ugašena milost” autora Francisa MacNutta. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Knjigu možete pronaći u našem Outletu (ovdje) po cijeni sniženoj čak 50%!

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh