Foto: Unsplash, Kelly-Ann Tan

Moja je bolest uznapredovala kad sam bio u dobi između pet i sedam godina. Razlog tomu su vjerojatno bile promjene koje su se dogodile u mom životu. Kasnije, između moje desete i osamnaeste godine stanje mi se još više pogoršalo.
U nekim sam fazama bolesti izgledao kao da sam stradao u požaru. Koža mi je od glave do pete bila otvrdnula, neke su rane krvarile, neke su se gnojile, iz nekih je curilo, neke su se zakrastile kao da me je tko cijeli dan gologa vukao po betonu.

Liječnici su rekli: „Vidjeli smo sve i svašta, ali ovakvo što nikada do sada“

Moji su kapci bili potpuno obješeni pod teretom gnojnih čireva i krasti koje su nekada znale biti debele po pola centimetra. Budući da sam stalno češao kraste između očiju i čela, otpale su mi obrve. Zbog rana na prstima otpalo mi je i nekoliko noktiju, dok su drugi rasli ukrivo, preko rana. Na glavi su mi na nekim mjestima poispadali pramenovi kose – sâm sam ih iščupao jer me je vlasište neopisivo svrbjelo. Sve je boljelo, svrbjelo, žarilo dan i noć.

Svi koji su me vidjeli prvi put okretali su lice od mene ili bi pak piljili u mene šokirani. Liječnici su rekli: „Vidjeli smo sve i svašta, ali ovakvo što nikada do sada“.
Ni sâm sebe više nisam htio gledati i izbjegavao sam svoj odraz u ogledalu. Kad bih izašao iz tuša ili prao zube, pokrivao bih ogledalo. U kupaonici smo iznad ogledala imali dva svjetla koja namjerno nisam htio paliti, nego sam zube prao u mraku. Moj mi je izgled tjerao strah u kosti. Nosio sam rolku kako bih sakrio ožiljke na vratu, a šiške bih začešljao na čelo kako se ne bi vidjele ogrebotine. Najradije bih bio, svaki put kad sam izlazio iz kuće, navukao krpu preko lica.
Kada bih se namjerno promatrao u ogledalu, došlo mi je da od muke vrištim.

Zašto nema ničega lijepoga na meni?

Pomno sam tražio zdrava mjesta na koži i tu i tamo bi se našlo koje, ali su na većini mjesta rane bile stvarno gadne. „Sve više i više“, govorio sam si. To „sve više i više“ zvonilo mi je u glavi. I frizura mi je izgledala jadno; vlasi su se lijepile za ožiljke na čelu. Kad bih to vidio, pomislio bih: „To ne može tako. Daj pogledaj kako izgledaš! Drugi nisu takvi! Zašto nema ničega lijepoga na meni?“
Sjećam se da mi je jedan kolega iz razreda rekao kako imam lijep, malen nos. Promotrio sam se bolje u ogledalu. Kolega je imao pravo, nos je bio baš kako treba.

Jednom mi je jedna djevojčica potajice ubacila pismo u školsku torbu. U njemu je pisalo da imam prelijepe oči. Nisam mogao vjerovati, mislio sam da se sprda sa mnom. Možda u to doba nisam još bio izgledao tako loše u licu, a ostatak tijela sam prekrivao odjećom pa ga drugi nisu vidjeli. Ta mi je djevojčica poklonila i lijepu olovku i zajedno smo išli iz škole svojim kućama. Kad mi je rekla da joj se sviđam, srce mi je skoro stalo. Od sreće sam htio zagrliti čitav svijet!
Opet sam se pogledao u ogledalo, ugledao kraste, ljuskice i ljepljivu kosu. Dok su drugi dječaci često pronalazili takva pisma u svojim torbama, ja više nikada nisam dobio nijedno, jer sam bio ružan.

Mrzio sam svoj izgled i mrzio sam samoga sebe

Htio sam šakom razbiti ogledalo.
Mrzio sam svoj izgled i mrzio sam samoga sebe. Stalno sam mislio kako sam drugačiji od drugih. Dok sam na silu žvakao svoje obroke za alergičare, gegao se umoran do škole ili se noću okretao u krevetu, razmišljao sam zašto je baš mene snašla ta boleština. Jesam li ju sam skrivio? Zašto me je pogodila svom silinom? Možda sam negdje pogriješio?

Nastavak ovog čudesnog svjedočanstva ozdravljenja čitajte u knjizi „Iz ove se kože može. Moje čudesno ozdravljenje“ autora Alexandera Eggera.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Alexander Egger, rođen u Salzburgu, oženjen je, otac dvoje djece, uspješan poduzetnik i motivacijski govornik.