fra Petar Ljubičić

RAZMIŠLJANJA

Zašto Bog ponekad ne uslišava naše molitve „Molio/la sam od Boga to ili to, ali mi nije uslišao molitvu. Molio/la sam za zdravlje oca / majke / djeteta, a podlegao je bolesti. Molio sam da prođem ispit, a pao sam!“ Slično možemo čuti na svakom koraku. Zašto naše molitve ponekad nisu uslišane?

Foto: Shutterstock


 

Majko, želimo moliti

U punom se vlaku vozila i jedna majka sa svojih sedmero djece. Kad se spustila večer, čuli su se dječji glasovi i želja: „Majko, hoćemo spavati!“ Majka je uspjela u većem odjeljenju naći mjesto na kojem bi djeca nekako mogla spavati. Bilo je tu ljudi i iz grada i sa sela. Opet se začuo jasan dječji glas: „Majko, hoćemo moliti našu večernju molitvu!“ I ne obazirući se na mnoge suputnike, kao da su kod kuće, najstarija su djeca započela večernju molitvu: „Prije nego pođem na počinak, tebi, o Bože, podižem svoje srce.“ Razgovor u vagonu je zamuknuo, čuli su se samo glasovi djece koja su molila.

Kad je ova molitvica bila završena, nanovo su se podigli glasovi: „Navečer, kad polazim na spavanje, četrnaest anđela stoji oko mene: dva su s moje desne strane, dva s lijeve, dva kod glave, dva kod nogu; dva me pokrivaju, dva bude, a dva me vode u nebeski raj!“

Mnogi su putnici skinuli kapu, a žene su prelazile rupčićima preko očiju. Dok je u kupeu vladala sveta tišina, a ruke su se odraslih počele sklapati, i treći su se put javili dječji glasovi: „U tihom večernjem času, Srce Isusovo, misli na te. U Tvoje svete rane neka me sakrije ova noć!“

Zatim su djeca dodala Očenaš za oca na bojišnici, bolesnu tetu te pokojne djeda i baku. Nakon toga nagnula su umorne glavice na klupe i kovčege. U kupeu se dugo nije čula ni jedna riječ. I odrasli su razmišljali i molili. (Koch XII. 615, 1)

Ova kršćanska majka znala je odgajati djecu, učiti ih da svagdje dobro mole. Molimo i mi: i kod kuće i na putu, a ne samo u crkvi. Molimo za sebe, ali i za druge, za potrebe Crkve, za obraćenje grešnika i na mnoge druge dobre nakane. Molimo u veselju i u žalosti, i u bijedi i u nevolji, u borbama i kušnjama. Molimo danas i sutra i u sve dane našega života! Neka se naša molitva diže pred prijestolje Božje poput dima tamjana, da onda od prijestolja Božjega na nas silaze Božje milosti, Božji darovi, Božji blagoslov.

Molitva je disanje duše. Kao što tijelo ne može bez zraka, ni duša ne može bez molitve

Najvažnije je u životu pronaći i upoznati Boga, u njega čvrsto povjerovati, istinski i iznad svega ga uzljubiti. Sve što čovjek čini uzalud je, ako nije našao i upoznao Boga. Boga se najlakše i najsigurnije može susresti u molitvi.

Molitva je, ponajprije, tajna čežnja, tajna čovjekova težnja za susretom s Bogom; da se s njim sjedini i živi u ljubavi, da u Bogu nađe željeni mir i radost, sreću i spasenje. Zato je molitva potrebna našoj psihi i duši.

Molitva je uzdizanje srca i uma k Bogu. Sveti Ivan Vianney kaže kako je molitva sjedinjenje duše s Bogom. Ona je disanje duše. Kao što tijelo ne može bez zraka, ni duša ne može bez molitve. „Ne može čovjek dugo biti kršćanin ako ne moli – kao što ne može živjeti, a da ne diše.“

Kao što rosa po noći osvježuje biljku, tako se i naša duša oporavlja i jača po molitvi

Molitva je milosni susret, prijateljski i radosni razgovor sa živim, osobnim Bogom. Molitva je duboka potreba naše duše i naše sreće ovdje na zemlji, a posebno u vječnosti. Istinskom molitvom posvećujemo se i spašavamo. Po molitvi naša duša dobiva novu snagu. Molitva je za dušu nebeska rosa. Kao što rosa po noći osvježuje biljku, tako se i naša duša oporavlja i jača po molitvi.

Molitva nas pobožanstvenjuje jer čovjek je onakav kakvim ga čine njegove misli, osjećaji, želje. Tako molitva neizmjerno uzdiže naše ljudsko dostojanstvo. Naime, čovjek je najveći kad moli na koljenima. Molitva nam doziva u pamet više vrednote i stavlja nas u direktnu vezu s drugim svijetom.

Molitva je izvor mnogih zasluga: snage u nemoći, utjehe u žalosti i pobjede u borbi protiv đavla i njegovih saveznika.

Što se naša Zemlja više približi Suncu, tim više prima svjetlosti i topline od Sunca. Tako i naša duša tim više prima svjetlosti i jakosti od Boga, što mu se više približi u molitvi

Kad čovjek moli, povezan je s Bogom. I što više moli, čvršće se povezuje sa svojim Stvoriteljem. A tko postojano moli, sličan je anđelima koji neprestano na nebu gledaju Božje lice.

Molitva mijenja grešnika u pravednika jer grešniku pribavlja milost pokajanja i obraćenja. Što se naša Zemlja više približi Suncu, tim više prima svjetlosti i topline od Sunca. Tako i naša duša tim više prima svjetlosti i jakosti od Boga, što mu se više približi u molitvi. Što više molimo, to jasnije spoznajemo veličanstvo i dobrotu Božju, posljednju svrhu svoga života, volju Božju, pravu vrijednost zemaljskih stvari i svoju vlastitu slabost.

Unutrašnje se prosvjetljenje kod mnogih svetaca očitovalo i izvana. Mojsijevo je lice sjalo kad je nakon razgovora s Bogom sišao s brda. I Isusovo se lice preobrazilo na gori Taboru, čak je i njegovo odijelo bilo bijelo i sjajilo se. Molitva uzdržava pravedne u pravednosti jer ih štiti od napasti i čuva od grijeha. Napasti potamnjuju naš razum i slabe našu volju, a molitva prosvjetljuje razum i jača volju.

Molitva djeluje protiv napasti kao voda protiv vatre. Pravednik po molitvi postiže mnoge kreposti. Sveti Augustin kaže: „Tko zna pravo moliti, također zna i pravo živjeti.“

Po molitvi pravednici postižu oproštenje vremenitih kazni za grijehe i vječnu nagradu. Tko ne moli, ne može se spasiti. Tko ne moli, nema snage da se odupre napastima. Čovjek koji ne moli sličan je vojniku bez oružja, ptici bez krila, ribi bez vode i lađi bez lađara.

Bog nas često ne uslišava zato što nismo vrijedni uslišanja. A nisu vrijedni uslišanja oni koji mole bez vjere i pouzdanja, kao i oni koji su u smrtnom grijehu

Budući da je molitva od neprocjenjive vrijednosti za naše spasenje, Isus nas upozorava kako bi trebalo svagda moliti i nikada ne klonuti duhom. Isus je sasvim jasno obećao: „Sve što u molitvi zatražite s čvrstom vjerom, to ćete dobiti.“ Ali ne svaki put, jer nam neće dati ono što bi nam moglo škoditi. Bog nas često ne uslišava zato što nismo vrijedni uslišanja. A nisu vrijedni uslišanja oni koji mole bez vjere i pouzdanja, kao i oni koji su u smrtnom grijehu.

Ipak, nitko ne moli uzalud. Ako nam Bog i ne da ono što ga molimo, sigurno će nam dati nešto bolje od onoga što smo mi željeli. Naša molitva mora biti pobožna, tako da kod molitve svoj duh uzdižemo samo k Bogu.

Molila je Boga za milost da može vidjeti kakva je njezina duša pred Bogom. Ukazao joj se anđeo ogrnut širokim plaštem i pokazao joj u svome naručju djevojčicu…

Mnogi Boga časte samo usnama, a mislima su daleko od njega. Tko moli rastreseno i mlako, ne postiže ništa. Naša molitva mora biti ponizna i postojana. Ponizno molimo kad spoznajemo da smo sami slabi i da nismo vrijedni onoga što od Boga tražimo. Postojano molimo kad ne prestajemo moliti ni onda kad nam se čini da nas Bog nije uslišao. Naša molitva mora biti odana Bogu. Bogu molimo odano kad mu ostavljamo na volju da nas usliša kad i kako on hoće. Naša molitva mora biti pouzdana, tako da čvrsto vjerujemo da će nas Bog uslišati, ako je ono što molimo njemu na slavu, a nama na spasenje.

Ma štogod radili, ma kolikogod radili, prvi je naš posao – moliti. Naša molitva ne može zamijeniti niti učiniti suvišnim naše druge dužnosti, naš rad, ali ni obratno.

„Cilj molitve nije dobiti ono što tražimo, nego postati drukčiji!“ (Julien Green). Postati novi da bi bili drukčiji naš život i rad. Postati Božji da bi i rad postao Božjim, a onda i svijet. Čovjek postaje Božje „novo stvorenje“ samo ako moli…

Sveti Ivan Avilski pripovijeda kako je neka pokornica molila Boga za milost da može vidjeti kakva je njezina duša pred Bogom. Ukazao joj se anđeo ogrnut širokim plaštem i pokazao joj u svome naručju djevojčicu, koja je bila pokrivena modricama i ranama iz kojih je tekla krv.

Pokornica se nije mogla suzdržati da ne zaplače i okrenula se na drugu stranu. Zatim joj anđeo reče: „Ovo je stanje tvoje duše“, i nestade. Ta je pokornica zatim zamolila blaženika da joj rastumači njezino viđenje. On joj reče: „Gle, tvoja je duša živa i u milosti je, ali one rane označavaju nesavršenosti koje svaki dan činiš. Nastoj ih se riješiti, ako se hoćeš uspeti do savršenstva.“ I s našom će dušom biti onako kako mi budemo htjeli. Ako se želimo spasiti, spasit ćemo je. Ako je želimo izgubiti, onda ćemo je izgubiti.

Dakle, naša je duša u našim rukama. Bog svakome daje toliko milosti koliko je potrebno za spasenje, ali traži i našu suradnju s njegovom milošću.

Mi dajemo Bogu molitvu, jedan Očenaš, Zdravomarijo ili Svetu Misu i Bog bi nam morao zauzvrat dati što od njega tražimo – kao u trgovini. Jesmo li se upitali zašto Bog nije uslišao našu molitvu?

Nerijetko se čuje: „Molio/la sam od Boga to ili to, ali mi nije uslišao molitvu. Molio/la sam za zdravlje oca / majke / djeteta, a podlegao je bolesti. Molio sam da prođem ispit, a pao sam!“

Slične prigovore možemo čuti na svakom koraku. Mnogi misle da se Bog nalazi u nekom servisu, u uredu za hitnu pomoć i čim ga nešto zatražimo, on nas mora uslišati. Mi dajemo Bogu molitvu, jedan Očenaš, Zdravomarijo ili Svetu Misu i Bog bi nam morao zauzvrat dati što od njega tražimo – kao u trgovini.

Jesmo li se upitali zašto Bog nije uslišao našu molitvu?

Možda Bog ne uslišava naše molitve i zato što mi od Boga tražimo da on vrši našu volju, a ne svoju

Možda se sjetimo Boga samo kad nam je nešto potrebno: kad se razbolimo mi ili netko od naših, kad zakažu naše snage, pa ne možemo postići ono što bismo željeli. A inače ne marimo za molitvu, ne marimo za Boga.

Možda ono što smo molili nije dobro za nas, za našu dušu, nego za njezinu propast i pogibeljno je za nas. Možda smo bili u grijehu, možda naša molitva nije bila odraz naše poniznosti, nego naše oholosti.

Možda nam Bog nije dao ono što smo tražili, ali nam zato daje nešto drugo. Koliki mole za zdravlje, a Bog im ne daje zdravlje, nego im daje snagu da mogu strpljivo podnositi bolest.

Možda Bog ne uslišava naše molitve i zato što mi od Boga tražimo da on vrši našu volju, a ne svoju. Kad molimo Boga za bilo što, onda naša molitva mora biti puna predanja, da bi svaka naša molitva ovako završila: „Ali neka se vrši Tvoja volja, a ne moja.“

I onda će, makar nam izgledale neuslišane, naše molitve u stvarnosti biti uslišane, jer se izvršila Božja volja, a ne naša. Ako nam nije dao ono što smo tražili, nije nam to dao radi našega duhovnog dobra i spasenja.

Čovjeku današnjice vrlo je teško tijekom dana pronaći vremena za opuštenost i nutarnju sabranost, za mir, tišinu i šutnju, koji su nužni za uspostavljanje osobnog dijaloga s Bogom…

Bez molitve nema života vjere. Molitva je disanje duše. Ona je susret s Bogom. Riječi Svetoga pisma potiču nas da razmislimo o svojoj molitvi.

Pokušajmo iskreno odgovoriti na ova pitanja: „Što je za mene molitva? Osjećam li potrebu za njom? Vjerujem li da Bog sluša moje molitve? Imam li pouzdanja u Boga da će mi uslišati molitvu? Koliko i kako molimo moja obitelj i ja?

Često ljudi govore da im je teško moliti. Započnu, pa se izgube, odlutaju mislima, teško im se sabrati.

Istina je da živimo u vrlo delikatnom vremenu, u vremenu neprestanih napetosti i sukoba, napeta i brza ritma koji nas nosi, u vremenu kada nas televizija, internet i svi mediji stalno obasipaju novim informacijama. Čovjeku današnjice vrlo je teško tijekom dana pronaći vremena za opuštenost i nutarnju sabranost, za mir, tišinu i šutnju, koji su nužni za uspostavljanje osobnog dijaloga s Bogom. Dogodi nam se da, na kraju dana, opterećeni i umorni, izgovorimo nekoliko naučenih riječi molitve, ali bez srca i duše, ne misleći uopće na Gospodina i na riječi koje izgovaramo. Taj se ritam, bez snage Duha i bez mnogo ploda, ponavlja iz dana u dan.

A sve je više poteškoća u životu. Čovjek današnjice opterećen je raznim problemima i često se osjeća kao da se vrti u nekom začaranom krugu iz kojega nikako ne vidi izlaz.

Ustajao je još za mraka i, dok bi ostali spavali, povlačio se u osamu i molio. Molitva mu je bila silno važna – važnija od sna. Isus je molitvu držao vrednijom i od propovijedanja…

No, naš je Učitelj pravi Bog, Isus Krist. Iz njegova života učimo da je molitvu uvijek stavljao na prvo mjesto. Evanđelisti nas izvješćuju kako je često ustajao još za mraka i, dok bi ostali spavali, povlačio se u osamu i molio. Molitva mu je bila silno važna – važnija od sna. Isus je molitvu držao vrednijom i od propovijedanja. Nigdje u evanđeljima ne piše da je svoje učenike učio propovijedati, ali se često navodi da ih je učio moliti. Nakon što je četrdeset dana proveo u pustinji u postu i molitvi, hrabro se suočio sa Sotonom. Ostao je čvrst i nepokolebljiv u kušnjama.

Sveto pismo pred nas stavlja primjer jedne obespravljene žene – udovice, bez pomoći i zaštite, bez posjeda, ali koja uporno i neumorno traži pomoć. Isus koristi taj primjer da bi nas poučio kako trebamo moliti.

Bog je dobar. Kod njega ne trebamo dugo čekati da nas primi. On se ne poigrava našim bolima. I ne prima mita. Ne trebamo se bojati da će naša molitva propasti zato što je netko drugi došao prije nas i uzeo ono što nam pripada

Poruka je: „Moli ustrajno kako bi naučio pravo moliti i postigao cilj svoje molitve.“ Onoga suca, koji je bio toliko bahat da se čak ni Boga nije bojao, nije ganula ni njezina bol ni bijeda – slomila ga je njezina upornost. Ona je jedino u njemu vidjela osobu koja joj može pomoći i nije se dala pokolebati njegovom bešćutnošću. Prisilila ga je da sam dođe do zaključka: „Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.“ (Lk 18, 4b-5).

Isus nas ovim primjerom poučava da nikada ne smijemo dvojiti hoće li Bog uslišati naše molitve. Ne smijemo dopustiti crvu malodušnosti da uđe u naše srce, pa ni onda kad nam se čini da naša molitva ne donosi ploda ili nam je možda postala preteška. Bog nije kao taj nepravedni sudac. Bog je dobar. Kod njega ne trebamo dugo čekati da nas primi. On se ne poigrava našim bolima. I ne prima mita. Ne trebamo se bojati da će naša molitva propasti zato što je netko drugi došao prije nas i uzeo ono što nam pripada.

Nitko nas neće preteći. Kod Boga je svatko odmah na redu. Bog upravo čeka mene i tebe te nam se raduje. On se zaokuplja našom molbom i daje nam ono što pravedno želimo.

Isus je često rekao onima koji su tražili da im usliši molitve: „Idi, i neka ti bude kako si vjerovao!“

Stoga, trebalo bi uvijek ustrajno moliti s vjerom. Dobri nam Bog, upravo kroz molitvu, pomaže otkriti svu dubinu svoje ljubavi. On oblikuje kroz molitvu naša srca kako bismo spoznali da je za nas najbolje ono što on hoće i kako on to hoće. Često ćemo kroz takvu molitvu polako shvatiti da je za nas bilo dobro da nam Bog nije odmah dao ono što smo molili i da je bilo dobro i mudro što se toliko toga nije dogodilo onako kako smo mi htjeli.

Jedna nas vrlo važna rečenica iz evanđelja ozbiljno upozorava. Isus kaže: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8b). Možda nam se na prvi pogled čini da ova rečenica nema veze s temom ustrajne molitve, o kojoj smo razmišljali, ali itekako ima jer ustrajno moliti može jedino onaj tko čvrsto vjeruje.

Vjera je dar, koji treba tražiti iskrenom molitvom. Ustrajna molitva može izvirati samo iz srca koje se iskreno oslanja na Boga. Vjera i molitva dvije su strane stvarnosti kršćanskoga života. One žive jedna od druge i ovise jedna o drugoj. Stoga će Isus često reći onima koji su tražili da im usliši molitve: „Idi, i neka ti bude kako si vjerovao!“

Ovi su ljudi pobjedu više očekivali od Božje pomoći, nego od snage svojih boraca.

Knjiga izlaska govori nam kako je Mojsije molio na brdu dok su se u dolini sinovi Izraelovi borili s Amalečanima. Pozorno promotrimo ove riječi: „I dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali; a kad bi ruke spustio, nadjačavali bi Amalečani.“ (Izl 17,11)

Uzdignute ruke bile su znak molitve Bogu za pomoć, a istodobno su bile i ohrabrenje narodu da ustraje u borbi. A kako bi spriječili da Mojsiju ruke posve ne klonu od umora, Aron i Hur držali su mu ruke, jedan s jedne, a drugi s druge strane. Ovdje vidimo divan primjer vjere. Naime, ovi su ljudi pobjedu više očekivali od Božje pomoći, nego od snage svojih boraca.

Jedan je hvalio sebe i smatrao se pravednikom, kreposnim i čestitim čovjekom. Mislio je da će njegova molitva biti draga Gospodinu. Drugi je bio svjestan svoje grešnosti. Znao je da nije dostojan pojaviti se pred licem Božjim, a ipak je on otišao kući opravdan, a ne farizej

Molimo za dar istinske molitve srcem. Isus nas tako uči. Isusova usporedba oholog farizeja i poniznog carinika ozbiljan je ispit naše savjesti.

Svima nam je dobro poznata prispodoba o farizeju i cariniku. Ona nam daje važnu pouku. „Kakav sam doista pred Bogom?“ pitanje je kojim se trebamo preispitati pred svetom riječi Božjom. „Koliko sam ponizan, iskren i jednostavan? I priznajem li se onakvim kakav sam uistinu pred Bogom?“ Drugim riječima: „Kako molim?“

Farizej i carinik došli su u hram na molitvu. Molili su u isto vrijeme i na istom mjestu. Jedan je hvalio sebe i smatrao se pravednikom, kreposnim i čestitim čovjekom. Mislio je da će njegova molitva biti draga Gospodinu.

Drugi je bio svjestan svoje grešnosti. Znao je da nije dostojan pojaviti se pred licem Božjim, a ipak je on otišao kući opravdan, a ne farizej.

„Bože, smiluj se meni grješniku!“ – to je istinska i ponizna molitva

Carinik je gledao na sebe stvarno, na svoj položaj pred Bogom. Priznao je da je grešnik i zato se nije usudio pogledati prema nebu. On je čitavog svog života i svojim djelovanjem bio usmjeren na zemaljska dobra. Imao je mnogo grijeha na svojoj duši. Zato se pokajao i uzdao u Božje milosrđe.

A farizej je u svojoj molitvi isticao svoje zadovoljstvo samim sobom jer je vjerno obdržavao Božji zakon, postio je i činio dobro. Bio je uvjeren da je time razveselio Gospodina i da je on zadovoljan. Nadao se da će Bog priznati njegova dobra djela i obilno ga nagraditi.

Carinikova je molitva vapaj iz dubine raskajane ljudske duše, koja je svjesna svoje grešnosti. Zato je on svjesno i ponizno molio da mu se Bog smiluje i oprosti mu sve grijehe koje je počinio. „Bože, smiluj se meni grješniku!“ – to je istinska i ponizna molitva.

Ovdje vidimo čovjeka koji sam sebe hvali i čovjeka koji sam sebe optužuje. „Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik“ (Lk 18,11). Sebe je smatrao daleko boljim od drugih. Bila mu je prava zadovoljština to što je na svoj račun mogao prezirati druge.

Farizej je gledao samo sebe, računao je sa svojim zaslugama i dobrim djelima. Bio je ponosan i ohol.

Prava je molitva ona u kojoj ne gledamo toliko na sebe, nego mnogo više na svog nebeskoga Oca, kome dugujemo zahvalnost i ljubav. Bog ne želi da vječno promatramo sebe i gledamo svoje jadne male zasluge i dobra djela.

Pomozi nam, Isuse, da u svim trenutcima našega života, u radosti i u žalosti, budemo trajno povezani s tobom! Pomozi nam da nam život bude trajna molitva!

Evo nas, Isuse! Nahrani nam dušu sobom! Ponekad nam se čini da oklijevaš s našom parnicom, da odgađaš uslišanje naših molitava. Potičeš nas na ustrajnu molitvu, na molitvu koja oblikuje naše srce i ispunja našu dušu, na molitvu koja hrani našu vjeru i donosi čistu ljubav, na molitvu koja nas približava tebi. Pomozi nam, Isuse, da u svim trenutcima našega života, u radosti i u žalosti, budemo trajno povezani s tobom! Pomozi nam da nam život bude trajna molitva! Isuse, nauči nas moliti srcem i neka nam molitva postane radost!

Tek kada sam sve priznao, našao sam mir

Zašto Bog ne uslišava moje molitve?

Ne tako davno, svećenik je razgovarao s nekim mladim i uspješnim poslovnim čovjekom. Mladić nije krio da želi živjeti vjeru, iskreno moliti i biti uvjereni osvjedočeni vjernik. Tištilo ga je to što bi mu svaki put kad počne moliti, misli zaokupljali trgovački problemi. Također, mučilo ga je i to što je ukrao robu od svog poslodavca.

„Bog ne uslišava moje molitve“, tužio se. „Osjećam se bijedno i ne znam što da učinim.“

Svećenik mu je predložio da prizna poslodavcu da ga je potkradao i vrati sve što je bespravno uzeo.

„Nemam novaca da mu platim robu koju sam ukrao“ rekao je. „Što mi je činiti? Bojim se reći poslodavcu što sam napravio. Mogao bi me strpati u zatvor.“

„Nećete doživjeti to iskustvo djeteta Božjeg i molitve Vam neće biti uslišane, sve dok se ne oslobodite od tih grijeha“, rekao je svećenik. „Pouzdajte se u Boga i on će Vam pomoći sve popraviti. Izmirite se s Bogom. Ispovjedite se.“

Sad je stanje posve drukčije. Bog sada čuje moje molitve. Osjećam snagu Duha Svetoga. Našao sam radost i sad sam sretan čovjek.“

Mladić se nije dugo promišljao. Sabrao se i počeo moliti. U molitvi je osjetio olakšanje i odlučio da će otići poslodavcu i sve mu priznati. To je i učinio. Još je obećao platiti odštetu, a onda se otišao ispovjediti.

Poslodavac mu je predložio da svakog mjeseca odvaja od svoje plaće, sve dok se tražena svota ne namiri.

Nekoliko dana nakon toga mladić je sreo svećenika i ovako mu rekao: „Oče, sad je stanje posve drukčije. Bog sada čuje moje molitve. Osjećam snagu Duha Svetoga. Našao sam radost i sad sam sretan čovjek.“

„Znate, ovdje imamo toliko posla da jedva stignemo nešto pojesti. Kako bismo mogli naći vremena za molitvu?“ odgovori djevojka. „Dopustite mi da Vas naučim jednu kratku molitvu, koja ima samo tri riječi…“

Bog uslišava žarku molitvu srca

Branimir je uvjereni i osvjedočeni vjernik. Nikada to nije krio. Kad god bi razgovarao s ljudima, uvijek bi im svraćao pozornost na ono najvažnije u životu. Jednom je bio na putovanju. Smjestio se u neki hotel.

Dok ga je jedna mlada osoba posluživala, on ju, onako usput, zapita ima li vremena svaki dan moliti. „Znate, ovdje imamo toliko posla da jedva stignemo nešto pojesti. Kako bismo mogli naći vremena za molitvu?“ odgovori djevojka.

„Dopustite mi da Vas naučim jednu kratku molitvu, koja ima samo tri riječi: ‘Isuse, spasi me!’ Tu molitvu nalazimo u Svetom pismu, a zapisao ju je Matej (14, 30).“

„Pokušajte ju izreći, izmoliti jednom ujutro i jednom uvečer.“

Djevojka je obećala da će to učiniti.

Nekoliko mjeseci kasnije, Branimir je ponovno navratio u hotel. Saznavši da je djevojka napustila radno mjesto, zatražio je njezinu adresu i posjetio ju je.

„O, prijatelju“, uzviknula je djevojka prepoznavši ga, „moram Vam ispričam učinak Vaše molitve. Tijekom petnaest dana ponavljala sam ju svakog jutra i večeri, kao što sam Vam i obećala. Zatim sam se pitala koje je značenje te molitve. Kao što ste mi rekli, ona se nalazi u Svetom pismu, pa sam ga nabavila.“

„Čitanjem sam naučila dvije stvari: najprije, da stvarno trebam spasenje, a zatim da je Isus to i ostvario. Sada više ne mogu ponavljati tu molitvu jer je uslišana. Svakoga mu dana kažem: ‘Gospodine, hvala ti što si me uslišao!’ I još nešto: uvijek Bogu zahvaljujem što Vas je poslao k meni.“

Prijatelju, možda ni ti do sada nisi našao vremena za molitvu i čitanje Božje riječi. Jednostavno nisi osjećao potrebu za tim jer se nisi osjećao krivim. Moli se Bogu svaki dan, da ti on pokaže tvoje stanje. On će to sigurno učiniti. Doživjet ćeš to što je i ova djevojka doživjela.

 

Autor: Fra Petar Ljubičić

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh