Bijaše to jednog ponedjeljka, na drugi dan mjeseca lipnja.  Bio sam pozvan na jedan fantastičan događaj – masterclass s najboljim svjetskim čelistom, Yo-Yo Maom u svjetski poznatoj Chicago Symphony Hall…

Dobitnik svih svjetskih nagrada, Kinez podrijetlom, odrastao u Parizu  i New Yorku, Yo-Yo Ma nastupao je s najboljim umjetnicima koje glazbeni svijet ima. Ima obitelj, suprugu i dvoje djece, prekrasan čovjek, glazbenik, umjetnik. Bila mi je čast susresti ga. Te je večeri poučavao troje mladih čelista genijalaca. Između ostalog rekao im je: „Možete savršeno znati note i savršeno odsvirati komad koji je pred vama, ali ako ne stavite u tu glazbu svega sebe, onda ona nije ništa.“.

„Svaka glazba ima svoju priču…“

Učio ih je da je glazba govor i da se u nju treba uživjeti i pitati se što čuju oni koji slušaju; iz njihove perspektive treba pristupati djelu koje se svira. Na pitanje kako to on čini, odgovorio je: „Ja najprije ispitujem tu glazbu – zašto je napisana i koju poruku želi prenijeti. Svaka glazba ima svoju priču. Kada to sve shvatim, onda tek uzimam čelo i vježbam. To je i najlakši dio.“ Očito da je gospodin Yo-Yo Ma čovjek velike duše. Razumije jako dobro da duša i glazba idu zajedno. Zato on i je velik.

Međutim, nešto još zanimljivije dogodilo mi se dok sam dolazio u Chicago Symphony Hall. Parkirao sam automobil. Dok sam uplaćivao parkiralište na obližnjem automatu, ubacivao sam sitniše koje sam imao u jednoj maloj torbici. Žureći se, nekoliko je sitniša ispalo i odzvanjalo pločnikom. U tom trenutku, niotkuda, čujem glas koji kaže: „Ne brini, ja ću ih pokupiti.“.

„Jesus, I love Jesus!“

Okrenem se i osmijehom pogledam čovjeka. Na kamenom cvjećnjaku sjedio je beskućnik i smijao mi se. Završio sam uplatu i prišao mu. Vadio sam sitniše iz torbice i stavljao njemu u ruku. On je samo govoro: „Wow, wow.“. Kada sam sve ispraznio, kažem mu, možeš ih sada ponovno ubaciti u ovu moju torbicu. On me zbunjeno pogledao i ipak to učinio. Kada je sve ubacio, dao sam mu i sitniše i torbicu. Na njegovu licu bio je osmijeh od uha do uha. Zahvalan. Vidim mu križ na prsima. On ne zna tko sam ja. Pitam ga što je to. A on mi, s još većim osmijehom, odgovori: „Jesus, I love Jesus (Isus, ja volim Isusa).“

Pitam ga zašto voli Isusa. Rekao mi je: „Without him I wouldn’t be here! (Bez njega ja ne bih ni bio ovdje!)“. Rastali smo se osmijehom. Dok sam odlazio, ponovio je još jednom: I love Jesus! (Volim Isusa)“.

On je našao svog Isusa i njemu je to dovoljno. Isus traži druge ljude za njega. Uvijek mu nekoga pošalje. Njemu su susreti život! A život Krist!

Svaki nas susret mijenja i svaki nam život nudi mudrost!

Autor: fra Jozo Grbeš  (Laudato.hr)

Priredila: Gabriela Jurković (Book.hr)