Svjedočanstva

ZAMOLI DUHA SVETOG DA TI OTKRIJE SVRHU ZA KOJU SI STVOREN // „Moj sine, poznavao sam te prije nego što si se rodio. Sad ću ti pokazati svrhu tvog života” Zrak oko mene iznenada je postao težak, gust. Pritiskao me k zemlji. … Jednostavno sam se opustio, obuzet njegovom neodoljivom ljubavlju, osjećajući kako njegov Duh pulsira beskrajnim bujicama sile. Ležeći ondje i slaveći ga čas na engleskom, čas u jezicima, začuo sam…

„Moj sine, poznavao sam te prije nego što si se rodio. Sad ću ti pokazati svrhu tvog života”

Zrak oko mene iznenada je postao težak, gust. Pritiskao me k zemlji. Pao sam na koljena…

(…) Prošao sam kroz malo predsoblje i upravo ulazio u dnevnu sobu – kad se dogodilo.


Istovjetno kao kad sam imao trinaest godina. Zrak oko mene iznenada je postao težak, gust. Pritiskao me k zemlji. Pao sam na koljena, licem o pod i ispružio se punom dužinom po crvenom tepihu ukrašenom raznim šarama.

Nisam mogao ustati, isto kao što nisam mogao ustati prije dvadeset sedam godina u svojoj spavaćoj sobi u velikoj španjolskoj kući koja se nalazila do naše. Nisam zato ni pokušao. Jednostavno sam se opustio, obuzet njegovom neodoljivom ljubavlju, osjećajući kako njegov Duh pulsira beskrajnim bujicama sile. Vrijeme je stalo. Prostor je nestao. Ležeći ondje i slaveći ga čas na engleskom, čas u jezicima, začuo sam njegov glas, koji je izgovorio one iste riječi koje je izgovorio prije mnogo vremena:

Demose, hoćeš li ikada sumnjati u moju silu?

Bio sam popust zaposlena mrava koji trčkara uokolo, oviseći o svojoj snazi, umjesto o njegovoj…

Iznenada sam vidio samog sebe kakva mora da me je on vidio proteklih mjeseci: borio sam se i naprezao poput zaposlena mrava koji trčkara unaokolo, jureći u Europu da bih pokušao osigurati zaleđe kod nekog „službenog” tijela i oviseći svugdje o svojoj snazi, umjesto o njegovoj.

Nešto me probolo kad sam se sjetio molitve Orala Robertsa na prvome sastanku Udruženja, molitve koja je na noge podigla dvadeset jednog čovjeka i povela nas na pjevanje pobjedničke pjesme. „Neka ovo udruženje raste jedino u tvojoj snazi…”

Ali ja sam radio tako kao da se radi, i sve ovisi, o mojoj snazi – kao da ja osobno moram osnovati tisuću skupina koje je Oral vidio. I, naravno, nisam mogao osnovati ni jednu jedinu.

„Gospodine, Isuse, oprosti mi!”

„Ja sam onaj, Demose, koji jedini može otvoriti vrata. Ja sam onaj koji uklanja svjetlost od očiju koje ne vide”

Zatim me je podsjetio na ono što sam vidio u Europi – vidio, ali ne i razumio: čelična vrata protuavionskog skloništa u Hamburgu; komadić ugljena zaboden u moje oko u Hotelu „Grand“ u Veneciji.

Ja sam onaj, Demose, koji jedini može otvoriti vrata. Ja sam onaj koji uklanja svjetlost od očiju koje ne vide.

„Razumijem, Gospodine Isuse. I hvala ti.”

A sad ću dati da zaista vidiš.

Tim riječima, Gospodin mi je dopustio da kleknem na koljena. Podigao me gotovo tako kao da me sila koja me je do tada pritiskala na pod, sada nosila. Upravo u tom trenutku, Rose je ušla u dnevnu sobu. Zaobišla me je i otišla do orgulja Hammond u kutu sobe. Nije rekla ni riječi, nego je sjela i počela svirati.

Kako je muzika ispunila malu sobu, atmosfera se razbistrila. Na moje zaprepaštenje, činilo se da je sobni svod nestao. Žbuka krem boje i luster jednostavno su nestali, i zaista, gledao sam ravno u nebo, iako vani mora da je bio mrkli mrak. Kako je dugo ona svirala dok sam ja gledao u tu neizmjernu daljinu, ne znam. Iznenada je prestala svirati, još uvijek držeći ruke na tipkama i počela se naglas moliti u jezicima. Bila je to divna, pjevna, lepršava molitva.

„Moj sine, poznavao sam te prije nego što si se rodio. Sad ću ti pokazati svrhu tvog života”

Bio je to dar jezika i tumačenja jezika

Zastala je na trenutak a zatim na engleskom, istim lirskim ritmom, rekla:

Moj sine, poznavao sam te prije nego što si se rodio. Vodio sam te na svakom koraku tvog puta. Sad ću ti pokazati svrhu tvog života.

Bio je to dar jezika i tumačenja jezika dan odjednom. Dok je govorila, počelo se događati nešto začuđujuće. Iako sam i dalje ostao klečati na koljenima, osjećao sam se kao da se dižem, napuštam svoje tijelo i krećem uvis, van iz dnevne sobe. Dolje ispod sebe vidio sam krovove Downeyja. Eno, tamo su planine San Bernardino a tamo obala Tihog oceana. Sad sam bio visoko nad Zemljom i mogao vidjeti cijelu državu, od zapada do istoka.

No, iako je moj pogled dosezao tako daleko, mogao sam također vidjeti i ljude na Zemlji – milijune i milijune njih kako stoje rame uz rame. Zatim, kao što kamera snimajući nogometnu utakmicu prvo pokazuje stadion, zatim skače na igrače a potom izoštrava sliku, pokazujući šavove na lopti, moja slika kao da je bila upravljena upravo na te milijune ljudi. Mogao sam vidjeti sitne pojedinosti tisuća i tisuća lica.

Užasnulo me ono što sam vidio. Lica su bila ukočena, beživotna, bijedna. Iako su ljudi stajali tako blizu jedan drugome, dotičući se ramenima, među njima nije bilo pravog dodira. Zurili su ravno ispred sebe ne trepćući, ne videći. Stresao sam se od groze: shvatio sam da su mrtvi…

Zatim se slika promijenila.

Ne znam je li se Zemlja okretala ili sam ja putovao oko nje. Sada se ispod mene nalazio kontinent Južne Amerike. Zatim Afrika. Europa. Azija. Još jednom sam vidio sve to u gro-planu i svugdje je bilo isto. Smeđa lica, crna lica, bijela lica – sva su bila ukočena, nesretna, sva zatvorena u svojoj smrti.

„Gospodine!“ uzviknuo sam. „Što je to s njima?! Gospodine, pomozi im!”

Kasnije mi je Rose rekla da ništa nisam rekao. Ali u tom prikazanju činilo mi se da sam zaplakao i glasno molio.

Najednom je Rose počela govoriti. Ljudski govoreći, naravno, ona nikako nije mogla znati da ja uopće nešto gledam. Usprkos tome, rekla je:

Moj sine, ono što ćeš sada vidjeti, dogodit će se vrlo skoro.

Zemlja se okretala. Ili sam se ja okretao oko nje – po drugi put. Ispod mene ponovno su se nalazili milijuni i milijuni ljudi. Ali koja razlika! Ovaj put glave su bile uzdignute. Oči su sijevale radošću. Ruke su bile podignute prema nebu. Ovi ljudi, koji su bili toliko odvojeni, svaki u svom zatvoru vlastitosti, sad su bili povezani u zajedništvo ljubavi i obožavatelja. Azija, Afrika, Amerika – svugdje se smrt pretvarala u život.

Vizije je nestalo. Osjetio sam kako se vraćam na Zemlju. Ispod mene je bio Downey. Evo i naše kuće. Mogao sam vidjeti samog sebe kako klečim, a Rose kako sjedi za orguljama. Zatim su me okružile poznate stvari u sobi i postao sam svjestan boli u koljenima i ukočenosti vrata. Polako sam se podigao na noge i pogledao na sat. Bilo je pola četiri ujutro.

„Zamisli samo, prošle večeri u ovo vrijeme, Udruženje je propalo. Sada imamo tisuću dolara u banci i časopis…”

„Što se dogodilo, Demose?“ upitala je Rose. „Jesi li čuo što od Gospodina?“

„Dušo, ne samo da sam čuo nego sam i vidio.“ Opisao sam joj viziju. Rose je slušala a suze su se caklile u njezinim očima:

„Oh, Demose, zar ne shvaćaš? On nam pokazuje da Udruženje mora nastaviti svoj posao!“

Ustala je od orgulja i spustila svoju ruku u moju. „Sjećaš li se, Demose! Bilo je to u onoj sobi prije gotovo osam godina kad smo kleknuli i dali mu prvo mjesto…“

Kad smo pošli u našu spavaću sobu, vidjeli smo svjetlo ispod vrata Richardove sobe, u kojoj je odsjeo Tommy. Pokucao sam na vrata, a Tommy je odvratio: „Slobodno!“ Ležao je na podu. Još uvijek je na sebi imao svoje sivo odijelo. Obećao mi je podršku u molitvi, i svoje je obećanje izvršavao.

„Demose“, rekao je, „reci mi što si čuo. Nikad u svom životu nisam osjetio takvu silu kao noćas. Val za valom, jednostavno su se izlijevali na ovu kuću.“

Te noći uopće nismo spavali. Kad sam završio opisivanje vizije Tommyju, bilo je vrijeme da se odvezemo u Cliftonov restoran.

Kad smo se popeli u gornju prostoriju, ondje su već bila dva čovjeka i čekala nas. Jedan je bio Miner Arganbright – zaista sam se iznenadio što ga vidim! Drugi je bio čovjek čije mi se lice činilo odnekud poznato.

„Imam nešto za tebe, Demose“, rekao je Miner. Gurnuo je ruku u džep i izvukao iz njega omotnicu. Njegova ostavka, nesumnjivo. Kakva šteta, baš kada sam osjetio…

No nije bila ostavka, bio je ček. Očima sam preletio preko ispisanih riječi: „Isplatiti na račun Međunarodnog udruženja poslovnih ljudi za širenje punog evanđelja…“

„Tisuću dolara!“ rekao sam, „Ali, Mineru, prošlog tjedna mislio si da Udruženje ne vrijedi ni pet centi.“

„Prošli tjedan bio je prošli tjedan“, rekao je Miner. „Demose, danas ujutro probudio sam se vrlo rano i čuo glas. Rekao je: ‘Ovaj posao proširit će se po cijelom svijetu i ti ćeš dati prvi novčani prilog’.“

Dok sam još buljio u njega, drugi je čovjek istupio. „Gospodine Shakarian“, rekao je, „zovem se Thomas Nickel. Prošle noći dogodilo mi se nešto što će vas, mislim, zanimati.“

Primaknuo sam svoj poslužavnik njegovu i posolio jaja dok je gospodin Nickel pričao da je i on usred noći primio poruku od Gospodina. Kasno navečer radio je na svojem tiskarskom stroju u Watsonvilleu, pokraj San Francisca. Božić je pao u sredini tjedna, pa je malo kasnio s poslom. Iznenada je čuo glas Svetog Duha: „Uđi u automobil i odvezi se u subotu ujutro u Los Angeles na susret skupine, kojemu si jednom prisustvovao“.

Pogledao je na sat. Bila je ponoć – upravo ono vrijeme kad sam ja, sjetio sam se, otišao u dnevnu sobu da se molim.

Nickel se raspravljao s upornim glasom koji je čuo u sobi. Watsonville je četiri stotine milja sjeverno od Los Angelesa i trebao bi voziti cijelu noć da bi stigao ujutro. No riječ mu je stalno dolazila: budi na tom susretu. Ostavio je poruku u kršćanskoj školi u Manta Visti, u kojoj je bio predavač, i zaputio se na jug.

„Evo me ovdje“, zaključio je Nickel, „da vam ponudim svoju tiskaru i svoje usluge.“

I Rose, i Miner i Tommy također su pomno slušali.

„Vašu tiskaru?“ upitao je Tommy.

„Da možemo izdavati časopis“, rekao je Nickel. „Znate, to mi je Duh stalno ponavljao: ‘To Udruženje mora se proširiti po svijetu! Ali nikad neće napredovati bez glasa…’“

„Glasa…“, ponovila je Rose, „Glasa poslovnog čovjeka…“

Tog jutra, susret nije bio naročito posjećen, ali je bio najradosniji koji smo ikad održali. Prije nego što smo zaključili susret, imenovali smo Thomasa R. Nickela za urednika i izdavača novog časopisa koji će se zvati Glas poslovnih ljudi za širenje punog evanđelja.

„Zamisli samo“, rekao sam Rose kad smo te večeri pali u krevet, „prošle večeri u ovo vrijeme, Udruženje je propalo. Sada imamo tisuću dolara u banci i časopis. Nestrpljiv sam da vidim što će Gospodin sljedeće učiniti!“

Svatko može naučiti prepoznavati konkretno djelovanje Duha Svetoga u svom životu i realizirati njegove poticaje! Ohrabri se i upusti u pustolovinu s Njim.

Ulomak iz knjige „Najsretniji ljudi na svijetu ” autora J. i E. Sherrill. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

O knjizi „Najsretniji ljudi na svijetu“

Ovo je istinita priča o poslovnome čovjeku koja je snažno motivirala laike širom svijeta da se organiziraju i uključe u evangelizaciju!

Želite kupiti knjigu ili se informirati o cijeni?

Ako naručujete iz Hrvatske, kliknite na gumb „Kupi knjigu”.

Ako naručujete iz inozemstva, kliknite na gumb „Kupi knjigu iz inozemstva”.

Ako želite pročitati više o samoj knjizi, ili ste je već pročitali pa je želite ocijeniti, molimo Vas da kliknite na gumb „Recenzija”. (Molimo Vas da ocjenjujete samo ako ste knjigu doista pročitali!)

Priredila Martina Vidaković; Book.hr

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh