Foto: Shutterstock

Svi koji me poznaju, znaju da ne dijelim ljude na pušače i nepušače, na one koji psuju i na one koji se Bogu mole itd…

Tako, na mom radnom mjestu ima jedna jako ‘smotana’ žena, nekoliko mjeseci mlađa od mene. Često je glasna, ponekad joj se omakne psovka i pred dječicom; smije se iskreno i nekontrolirano i trebalo mi je malo duže da je prihvatim upravo takvu kakva je – glasna i ponekad gruba. No, uspjelo mi je uz milost Božju i zbog toga sam jako sretna. 🙂

Neki dan, za vrijeme pauze, otišla sam si po kavu. Ona je još bila u kuhinji i upitala me je idem li sad popiti kavu. Odgovorila sam joj da ću ju popiti nakon što njoj pomognem oko suđa. Međutim, ona mi na to reče da ne treba jer je pri kraju i nek’ odem s njom pušiti, iako zna sam nepušač. 😉

Naravno, otišla sam jer mi je ta žena prirasla srcu. Neće me ubiti malo tog dima od cigarete, pomislih.

„Kaj će mi taj još jedan papir u životu?”

„Je li ti to ujutro u zlatnom autu iz Minkena (Münchena) bio momak?”, upitah je odmah u ‘zafrkantskom điru’. Ona odvrati da je. Pitam kako to da se je već vratio iz inozemstva kad je otišao tek prije pet dana. Ona odgovori da je nekoliko dana radio od jutra do devet navečer kako bi tog jutra stigao kući. Konstatiram da to mora da je ljubav i pitam je koliko su dugo zajedno. Kaže ona: „Tri godine” a ja odvratih: „Pa svaka čast” i upitah što čeka da se ne uda.

Ona na to širom otvori oči, pogleda me, uzaludno spomene ime Božje, i kaže: „No, pa kaj ti je?! Imam vremena! A i kaj će mi taj još jedan papir u životu? Ili se volite ili se ne volite, papir sim ili tam!”

Nasmijala sam joj se a onda se prisjetih jedne druge svoje prijateljice koja je prije nekoliko godina govorila isto. No, tu sam prijateljicu „preplašila” i zaprijetila joj da ću je – ak’ se ne uda u crkvi i ak’ nastavi s momkom živjeti slobodno – ako umrem prije nje, svaku noć dolaziti plašiti. 😀 (Da, ponekad imam bujnu maštu. 😉 Ipak, ta moja prijateljica se na kraju udala u crkvi. I ne samo to nego svoju djevojčicu također vodi u crkvu i mogu reći da je sjajna majka i žena. Bogu hvala.

Dakle, ova me je moja radna kolegica, prijateljica, prisjetila na ovu zgodu pa sam joj mirno rekla:

Nisu uvijek samo ružice, ali preko tog sakramenta čovjek dobije snagu i mir i mudrost…

„Hm, znaš kaj? Ne volim puno govoriti o Bogu – ne želim ljudima soliti pamet, ali evo kak’ ti ja to vidim. Ženidba je sakrament, to je više od papira. Npr. isto kao i sveta ispovijed. Da, grešna sam i redovito idem na svetu ispovijed. Nije to sad ne znam koliko toga, ali moram ti reći da sam doživjela kako nakon svete ispovijedi imam snage za sve ono kaj mi se u životu događa. Svašta sam već prošla, rijetko koji dan je znao biti miran, i kad bih došla baš umorna i jadna, dogodilo se da bih baš preko tog sakramenta dobila volju i snagu i mir za sve ono kaj je dolazilo. Ne, nije sad sve bilo lakše i bolje u mom životu, štoviše, nekad je znalo biti jako gadno. Ali to nema veze jer sam dobila snagu za nositi se sa svime kaj je dolazilo. Isto ti je i s „tim papirom”. Nikad nitko ne zna kaj ga u braku čeka. Nisu uvijek samo ružice, nije sve uvijek mila majka. No, nema veze, jer upravo preko tog sakramenta čovjek dobije snagu i mir i mudrost za sve kaj u braku dolazi.”

Pogledala me začuđeno, nije mi se ni narugala, nego mi je počela pričati o svojoj prijašnjoj, višegodišnjoj vezi, u kojoj je jednog dana od partnera samo dobila naredbu da se iseli iz stana. A onda je počeo biti i nasilan…

Saslušala sam je do kraja. Srce mi je bilo puno jer je razumjela ovaj dio kako je ženidba više od jednog papira. Hoće li se udati u crkvi, ne znam. Ali znam da me je čula i znam da je oprezna jer je bila povrijeđena. I baš me raduje to novo prijateljstvo i njezina prirodnost i ponekad prevelika glasnoća i smijeh kojim odzvanja cijeli vrtić i sve oko vrtića 😉

❤

Za kraj, mislim da je najvažnije upravo ono što je lijepo rekao sv. Augustin: „Ljubi i čini što hoćeš”. Samo ako u ljubavi prihvatim drugoga, mogu mu reći i ono što možda ne želi čuti i unatoč svemu mogu ljubiti, i to – ljubiti bezuvjetno. Zašto? Zato jer znam da sam ljubljena vječnom ljubavlju (Jeremija 31,3) 🙂

Pozvani smo i poslani biti sol zemlje i svjetlo svijeta, svuda i uvijek. Naravno, ponekad nas u tome priječe naš karakter i mane, no, hvala Onome koji nas je stvorio, koji je toliko strpljiv s nama pa po našim životima neumorno čini mala i velika čuda!

Autorica: Anika Sačić