Foto: Shutterstock

Današnja kultura uvelike promovira zabavu, društvo, stalnu zaokupljenost, buku i sl. a sve s ciljem da čovjek ne bi iskusio trenutke samoće u kojima bi se morao suočiti sa samim sobom, sa svojim životom, a, na koncu, i sa samim Bogom. Biti uvijek zaokupljen nečim izvanjskim, kako ne bismo došli u dodir s onim duboko unutrašnjim, cilj je današnjeg potrošačkog zapadnog društva u kojem i mi živimo. Osim toga, mnogi se i boje samoće i bježe od nje pod svaku cijenu te neprestano traže bilo kakav oblik razonode, pa čak posežu i za alkoholom ili drogama, samo kako ne bi ostali sami sa sobom. Strah od susreta sa samim sobom tjera ih na neprestanu aktivnost u najširem obliku shvaćanja te riječi. Ipak, svaki čovjek s vremena na vrijeme osjeća da je potrebno da pronađe vrijeme za sebe, za susret sa samim sobom, a za kršćane i za susret s Bogom, kako bismo se obnovili i mogli još snažniji hoditi kroz život i izazove koje pred nas stavlja. Stoga, samoća je milosni trenutak kojemu trebamo što češće težiti i u njega ulaziti. Iako svaki čovjek za tim osjeća potrebu, to nažalost ne znači da svi tako i čine.

Isusu samoća nije bila izgovor za izbjegavanje ljudi i njihovih svakodnevnih potreba, u što se ponekad zna pretvoriti naša samoća, nego…

Za nas kršćane prvi uzor treba biti Isus Krist. Već i letimičan pogled na njegov život i javno djelovanje otkrivaju nam da je Isus birao trenutke samoće i u njih se rado povlačio. Obično je to bilo tijekom noći; dok bi njegovi učenici spavali, on bi se u samoći susretao sa svojim Ocem i bio u zajedništvu s njim. Evo samo nekoliko kratkih primjera koji nam o tome zorno svjedoče: „A on se sklanjao na samotna mjesta da moli” (Lk 5,16); „Povuče se odande lađom na samotno mjesto u osamu” (Mt 14,13); „Onih dana iziđe na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu” (Lk 6,12). Ovih nekoliko probranih evanđeoskih rečenica, a ima ih mnogo više, zorno nam svjedoče kako je za Isusa bilo važno pronaći te trenutke samoće i u njima ostati što duže.

Za Isusa samoća nije bila muka i teret, nego radosni trenutak u kojem se mogao mirno, bez ometanja, bez povlačenja za haljine, bez molbi za osobnim ozdravljenjem ili ozdravljenjem članova nečije obitelji i sl., susresti sa svojim Ocem. Isusu samoća nije bila izgovor za izbjegavanje ljudi i njihovih svakodnevnih potreba, u što se ponekad zna pretvoriti naša samoća, nego posebno i povlašteno vrijeme, vrijeme sabranosti i molitve.

Primjećujemo, nadalje, kako evanđelja jednodušno izvještavaju da se Isus povlačio u osamu prije svake velike odluke u životu, prije svakog važnog trenutka koji se nalazio pred njim, prije početka svog javnog djelovanja. Nije se savjetovao s učenicima niti s mudracima svoga vremena, nego se u razgovoru i zajedništvu s Ocem pripremao za ono što je već odavno prorečeno i po prorocima po Božjoj volji u Svetom pismu objavljeno.

Isus učenicima želi pokazati da susret s Bogom u osami nije nešto što dolazi samo po sebi, nego je potrebno uložiti izraziti i tjelesni napor da bi do tog susreta uistinu došlo

Isus se, kako smo već rekli, rado povlačio u osamu. Međutim, želio je da to iskuse i njegovi učenici. Tako u evanđelju po Mateju čitamo sljedeće riječi: „Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu” (Mt 17,1). Zanimljiv je detalj visoka gora. Naime, postojala su i mjesta u nizini kamo se Isus mogao povući sa svojim izabranim učenicima. Ipak, Isus izabire visoku goru. Zašto? Ponajprije ovo možemo shvatiti kao simboliku uspinjanja prema Bogu. Od davnine su visoke planine u čovjeku izazivale divljenje i strahopoštovanje, pa čak do te mjere da ih je nazivao prebivalištima bogova, svetim mjestima, i sl. Osim toga, uspinjanje na visoku goru zahtijeva izraziti tjelesni napor. Isus učenicima želi pokazati da susret s Bogom u osami nije nešto što dolazi samo po sebi, nego je potrebno uložiti izraziti i tjelesni napor da bi do tog susreta uistinu došlo. Susret s Bogom ne događa se u tjelesnoj lijenosti i duhovnoj učmalosti, nego je bitni preduvjet tog susreta i fizička spremnost za poduzimanje potrebnog napora da se s Bogom susretnemo.

Biti s Isusom u osami jest ono čemu Gospodin želi poučiti svoje učenike, a onda preko njih i nas danas. Cilj osame nije biti sam sa sobom, kao da bi nam Bog u našem susretu s nama samima smetao. Cilj je da smo u osami s Isusom. Tek tada za nas kršćane osama ima puni i plodonosni smisao i postaje od neizrecive važnosti za naš život i duhovni rast. Bog nam nikada ne smeta u našem osobnom duhovnom, intelektualnim ili bilo kojem drugom razvoju. Onaj tko smatra da ga Bog ograničava, niti poznaje Boga niti poznaje samoga sebe. Isus nikada svoje učenike nije ograničavao, nego ih je podržavao i poučavao onome što je dobro i korisno, kako za njih osobno, tako i za one kojima će ih kasnije poslati. Razmišljati u samoći u Isusovoj nenametljivoj nazočnosti o: sebi, svom životu, odlukama koje smo donijeli i o onima koje su tek pred nama, o našem duhovnom stanju i sl. – izraziti su milosni trenutci koji su nam kao kršćanima itekako potrebni. Tek ako ih uistinu pronalazimo i prakticiramo, možemo reći da duhovno i napredujemo.

Realno sagledati sebe i svoj život ne možemo u buci, koja se stalno nalazi oko nas, nego to možemo u samoći s Isusom. Zato nas Isus i želi povesti u osamu, na samotno mjesto. Ne želi nas izolirati od drugih, oduzeti nam naše dragocjeno vrijeme koje smo mogli potrošiti na neke „korisnije” stvari ili susrete, nego nam želi prvenstveno darovati sebe samoga, a onda nas i poučiti i osnažiti za daljnje korake u našem životu.

Što se događa u samoći?

Najvažniji plod samoće jest susret s Bogom i u tom susretu iskustvo primanja Božje milosti. Sama Božja nazočnost u apsolutnoj tišini može nas do te mjere preobraziti, da i sebe i svijet počnemo promatrati drugačijim očima. Susret s Bogom u osami uči nas, nadalje, da je svrha našeg života izvan ove zemlje, izvan materijalnih stvari kojima pretrpavamo svoj život. Kada smo duže vremena u samoći osjećamo i oskudicu, a ona nam pokazuje što je uistinu potrebno, a što nas samo opterećuje i, na koncu, što nam smeta za potpuniji život. Samoća nas uči onome što je bitno i važno. Svrha je samoće iskusiti duboko i preobražavajuće zajedništvo s Bogom.

Ne moramo se penjati na visoke planine da bismo iskusili samoću. Samoća se može u potpunosti doživjeti i u našim crkvama, pogotovo kada su prazne i polutamne. Crkva je sveto mjesto u kojemu prebiva Bog i tu nas nestrpljivo čeka i raduje se našem, pa makar i kratkom, dolasku. Biti u crkvi znači biti u pravoj i potpunoj Božjoj prisutnosti. Zato iskoristimo ove milosne trenutke tijekom dana i prijeđimo prag najbliže crkve, uđimo u sveti prostor i odvojimo nekoliko trenutaka za kratku, ali ništa manje važnu, osamu i susret s Bogom. Dovoljan je i najkraći trenutak da nas Bog dotakne, da zacijeli naše ranjeno srce, da otopli naše hladno srce, da izliječi naše narušene odnose i sl. Bogu je dovoljan samo jedan trenutak da nam progovori, da nam udijeli milosti koje su nam toliko potrebne, a nismo toga ni svjesni, a kojima će se naš duh lakše uznijeti Bogu i radosnije ići kroz ovaj život i susretati se s drugim ljudima.

Učimo od Isusa i tražimo trenutke samoće. Nemojmo od njih bježati. U početku će nam se možda činiti zastrašujući i vrlo teški, ali ne smijemo odustati jer su nam korisni i za život u punini itekako potrebni.

Autor: dr. sc. Ivan Macut