Foto: Facebook, župa sv. Josipa, Trešnjevka

Postoje osobe koje su imale sreću susresti budućeg partnera tijekom mladosti, a postoje i oni koji ga upoznaju mnogo kasnije ili se barem nadaju da će ga nekad u budućnosti sresti. U međuvremenu je bitno živjeti život u radosti uzdajući se u Božju providnost i ne zaboraviti na sve blagodati koje život daje bez partnera. Život nema reprizu i on se ne propušta iščekujući nešto ili nekoga tko će možda doći. U radosti i otvorenosti srca sposobni smo vidjeti Božju prisutnost i ljubav. Frustrirani i ogorčeni, teško ćemo prepoznati ljubav pa makar nam bila i pred nosom. Osoba koja je prešla 35. godinu života i nema životnog partnera, polagano shvaća da su šanse da upozna nekoga sve manje. Uobičajeno je od naroda za reći da je „sve što valja“ već u braku, a slobodnih jako malo.

„Neka bude volja tvoja jer ti znaš bolje od mene što je dobro za mene. Prihvaćam biti sama iako bih voljela imati nekoga, no, to ne umanjuje moju radost za životom.“

Imala sam nepunih 37 godina kad sam već izbacila i zadnju frustraciju iz sebe i rekla si da nema veze što sam solo. Pa zašto ne bih bila sama i sretna te živjela ispunjenim i radosnim životom? Nakon dugo vremena počela sam spontano svakodnevno moliti krunicu prepustivši svaku brigu Mariji uz riječi: „Neka bude volja tvoja jer ti znaš bolje od mene što je dobro za mene. Prihvaćam biti sama, iako bih voljela imati nekoga, no, to ne umanjuje moju radost za životom.“

Katolički portal za upoznavanje

U međuvremenu, prijateljica mi je na razne načine pokušavala pronaći partnera. Jednom prilikom mi je preporučila katolički portal za upoznavanje na što sam, nećkajući se, pristala. Nakon otprilike mjesec dana što sam molila krunicu krenulo je dopisivanje s jednim momkom. Dopisivanje je trajalo mjesec dana, a u tom periodu smo saznali životne ciljeve i vrijednosti kojima oboje težimo, zbližili smo se i na neki način već zaljubili. Prilikom prvog susreta to smo si i potvrdili. Rekao mi je da je dva tjedna prije našeg upoznavanja uživo, na Veliku Gospu, ciljano išao na hodočašće u Mariju Bistricu kako bi upoznao buduću suprugu. Odmah smo „kliknuli“ i znali da je to to.

Oboje smo vršnjaci koji su dugi niz godina čekali jedno drugo. Marija je na mnogo načina bila prisutna u našim životima. Tad nismo mnogo prakticirali vjeru, niti smo znali blagdane osim onih velikih. Često smo spominjali Mariju kao onu koja nas je spojila jer je čula naše istovremene molitve uoči Velike Gospe te smo razmišljali kako joj trebamo zahvaliti odlaskom na svetu misu. Ne znajući datume i važnost istih, tijekom radnog tjedna, spontano bismo odlučili otići na misu te na njoj shvatili da je taj dan Mala Gospa ili Rođenje Blažene Djevice Marije. Srcem smo osjetili vrijeme kada bi Mariji bilo drago da dođemo zajedno pomoliti se njoj u čast.

Nevjerojatna Providnost

Ubrzo smo se zaručili te se odlučili vjenčati. S obzirom da je moj budući suprug radio u inozemstvu, bilo nam je nezgodno organizirati vjenčanje pa smo to odlučili u periodu kad je bio tri tjedna kod kuće. Zaručnički tečaj smo uspjeli ranije završiti online. Najprije sam kontaktirala matičara s obzirom na to da je bila aktualna korona te velike svadbe nisu bile dozvoljene, a što bismo kasnije nadoknadili po završetku pandemije crkvenim vjenčanjem i velikom svadbom. Međutim, matičar nam je odgovorio da se vjenčanje može održati 30 dana od predaje zahtjeva te onda kad matičar nakon tog roka bude imao slobodne termine. Nakon prve odbijenice odlučili smo se za skromno crkveno vjenčanje jer je nama ipak prioritet brak, a ne svadbena svečanost.

Matične crkve su nas odbile jer je bio aktualan Veliki tjedan i nije bilo vremena za naše vjenčanje s njihove strane. Zvala sam crkve van grada misleći kako kod njih nema gužve, međutim, nitko nije imao vremena da nas vjenča u roku tri tjedna. Odustali smo.

Nisam se niti usudila kontaktirati crkvu svetog Josipa u kojoj sam se oduvijek htjela udati, a u kojoj sam prije selidbe u drugi gradić odrasla i primila sve sakramente. Razlog zašto ju nisam kontaktirala je taj što se nalazi u samom centru grada, a s obzirom na to da lokalne crkve nisu imale vremena za naše vjenčanje, pomislila sam, pa kako bi tek imala crkva u centru grada. Nakon nekoliko dana morala sam do centra nešto obaviti kod liječnika. Uobičajeno sam nalazila parkirno mjesto blizu ambulante, no, taj dan jedino slobodno parkirno mjesto na koje sam naišla bilo je nekoliko ulica dalje, točno ispred crkve svetog Josipa.

Onako s vrata i s jednom nogom „u rikverc“, upitala sam župnog vikara je li moguće u roku od dva i pol tjedna napraviti crkveno vjenčanje

Kako sam, potpuno nelogično, uslijed inače najveće poslijepodnevne gužve, do centra stigla čak pola sata ranije prije termina kod liječnika, odlučila sam pokucati onako usput na vrata župnog ureda. Ispred crkve je bio velik red, no, ispostavilo se da je red bio za ispovijed, a ne za župni ured u koji sam odmah došla na red. Onako s vrata i s jednom nogom „u rikverc“, upitala sam župnog vikara je li moguće u roku od dva i pol tjedna napraviti crkveno vjenčanje. Rekao mi je da je moguće i da uđem. Na to sam uzvratila da nećemo stići napraviti navještenje dva tjedna prije vjenčanja u matičnim crkvama, na što je svećenik rekao da Bog ne gleda papire i da se možemo pokajati ukoliko ne stignemo.

U godini svetog Josipa, sam sveti Josip, pozvao me u svoju i moju crkvu da se suprug i ja vjenčamo

Zatim sam pomislila kako subota sigurno nije slobodna pa sam predložila srijedu ili četvrtak, na što mi je kapelan odgovorio da ima slobodnu subotu za nas. Ostala sam bez teksta. U godini svetog Josipa, sam sveti Josip, pozvao me u svoju i moju crkvu da se suprug i ja vjenčamo. Suprug i ja bili smo osupnuti. Nismo mogli vjerovati kakav splet okolnosti se dogodio! Stigli smo napraviti i navještenje te je sve prošlo u najboljem mogućem redu što se tiče našeg vjenčanja. Svadbena svečanost je bila skromna i u krugu nama najvažnijih ljudi, kako bi i trebalo biti.

Šok – invazivni karcinom

Nekoliko dana nakon vjenčanja otišla sam na redovni ginekološki pregled. Rezultati papa testa nisu bili dobri, no liječnici su govorili da se radi o jačoj upali te da bi trebalo napraviti daljnje pretrage. Nakon pretraga rečeno mi je da se radi o predkancerogenom stanju te da je potrebna kirurška intervencija, no ništa značajno. PHD nalaz nakon operacije, iznenadio je i same liječnike – invazivni karcinom koji se proširio. Rečeno mi je da je hitno potrebno vaditi maternicu.

Molila sam cijelu noć krunicu i tražila Mariju da mi barem omogući neku drugu opciju u kojoj ne bih morala vaditi maternicu

Nije mi bilo jasno kako se to moglo dogoditi i kako se takav propust mogao previdjeti. Pa ipak sam išla redovito na kontrole. Bila sam ljuta i slomljena. Tek sam se udala. Molila sam cijelu noć krunicu i tražila Mariju da mi barem omogući neku drugu opciju u kojoj ne bih morala vaditi maternicu. Sutradan se ta mogućnost otvorila. Neizvjesna, no postojala je. Liječnik mi je rekao da poznaje kirurga koji je imao slučaj kao ja, koji je sposoban napraviti jedan vrlo složen i slojevit zahvat i možda bi mi mogao pomoći. Još sam se oporavljala od prve operacije, no ustrajala sam u želji da odem na hodočašće u Mariju Bistricu zahvaliti Mariji na suprugu, kako sam i planirala prije dijagnoze te ju zamoliti da mi pomogne.

Hodočašće u Mariju Bistricu, mjesec dana nakon operacije

Na Veliku Gospu, mjesec dana nakon prve operacije i tri tjedna uoči druge operacije, odvažila sam se na cjelonoćni hod Mariji u čast. Nije me iznevjerila. Uz mnoge neizvjesnosti prilikom čekanja nalaza te mnogo blagoslova čekajući finalni trenutak, danas ponovno zahvaljujemo Mariji, Josipu i Isusu što su bili svaki trenutak uz nas, što su čuli i smilovali se rijeci suza i dali nam priliku da budemo zajedno i sretni.

Moj križ nosila je Sveta obitelj skupa sa mnom

O zdravlju i svom tijelu kao hramu Duha Svetoga sad vodim posebnu brigu. Suprug i ja vjerujemo da naša patnja nije bila uzaludna te da je naš brak sigurna luka koju nam je samo Nebo poslalo da jedno drugome budemo utjeha u najtežim trenucima. Uzdati se u Božju providnost jednako je živjeti u čistoj radosti pa i onda kad se čini da je križ pretežak za nositi. Moj križ nosila je Sveta obitelj skupa sa mnom. Svakodnevno sam osjetila njihove riječi utjehe i ohrabrenja, kroz pjesmu, kroz misli, kroz propovijed… Sveta obitelj uzor je svakoj kršćanskoj obitelji, ona je ono sveto i dragocjeno čemu trebamo težiti čitavim svojim životom. Sva snaga je u obitelji i zato ju trebamo čuvati, braniti i cijeniti, a živjeti po uzoru na Svetu obitelj.

Maja Ivančić, Book.hr