Foto: Shutterstock

Dotakne me, katkad,
U proljetnu zoru,
Rominjanje kiše
Na odškrinutom prozoru…
Dotakne me zvuk,
Melodija davna,
Divni sklad nota
Krivine začas izravna…
A u tihi suton,
Umornu od želja,
Pohode me riječi
Poput starih prijatelja.
Šapuću mi uporno:
Zaboravi, oprosti,
Čiste srce umorno
Od zamjeranja i žalosti.
Slete na papir,
Po srcu se razliju,
Bez najave, riječi
Čine svoju čaroliju!
Ne ostanu nikad dugo,
Prijatelju već lete,
Slobodne su, odlepršaju onom
Koga se same sjete…
Ostajem sama,
Ali ne bojim se noći,
Jer usamljenosti nema
U toj samoći!
Znam, zorom ćeš opet
Dotaknuti lice moje
I pokazati mi prostranstva nastala
U ljubavi, od Riječi Tvoje! ❤

Slavica Cvitanušić, Book.hr