Foto: Pixabay

Djeca lako uče i smišljaju rime i pjesmice, osobito kada su prožete smiješnim dosjetkama i izvrnutom logikom. Neobično ih veseli unedogled ponavljati smiješnu rimu. Do unedogled. Bez svjesnog razumijevanja rime i metrike, djeca povezuju riječi ili izmisle novu ako im ona treba da bi nešto dobro zvučalo.
„Tko će smisliti rimu?”
Maleni će odmah ispaliti: „Gospođa je krava srela afričkog lava”. Njegov će se stariji brat brzo nadovezati: „Onda je lav postao ćelav”. I njih se dvojica valjaju od smijeha.

Improvizirane rime mogu biti mnogo prihvatljiviji način korekcije ponašanja, primjerice za stolom, umjesto već bezbroj puta ponovljenih ukora

Kakve li radosti kada dijete otkrije u sebi duhovitost i kad u nekoliko slogova stisne dovitljivu rimu. Takve dosjetke zabavljaju cijelu obitelj, a poslovi poput grabljanja lišća u dvorištu ili čišćenja podruma postaju mnogo lakši i brže se obave kada radite s nekime tko vas nasmijava do suza. Improvizirane rime mogu biti mnogo prihvatljiviji način korekcije ponašanja, primjerice za stolom, umjesto već bezbroj puta ponovljenih ukora:
„Kad bi Peter bolje jeo, sve bi s tanjura pomeo”.
Igra rimama i smišljanje pjesmica potiče djecu da se izražavaju domišljato, umjesto da koriste vulgarne riječi kao poštapalice.
Djeca vole plesati. Čine to instinktivno i prije nego što prohodaju čim čuju zvuk glazbe. A i majke vole plesati. A očevi? Jednom sam pospremajući plesala španjolski fandango po dnevnom boravku. Kada je moj muž ušao u kuću i vidio me tako rasplesanu, samo se okrenuo i odjurio van kako ga ne bih uhvatila s pozivom za ples. Ali zato naša djeca vole plesati i vole kada im se ja u tome pridružim.

Ljudi su oduvijek plesali kako bi izrazili svoju radost i slavljeničko raspoloženje ili kako bi kroz pokret izrazili tugu i bol pričajući svoju priču. Malenu djecu koja osobito vole plesati treba ohrabrivati da u njemu što više uživaju

Dječji ples bi uistinu trebao biti izlijevanje osjećaja koje u njima budi glazba i pričanje priče. Kada dijete vidi majku kako pleše, ono će zaplesati oponašajući je ili krećući se na način na koji ga glazba potiče. „Glazba mi govori da to radim”. Ljudi su oduvijek plesali kako bi izrazili svoju radost i slavljeničko raspoloženje ili kako bi kroz pokret izrazili tugu i bol pričajući svoju priču. Malenu djecu koja osobito vole plesati treba ohrabrivati da u njemu što više uživaju.

(…)

Djeca ne trebaju ići u plesnu školu kako bi plesala. Ona jednostavno plešu. Međutim, budući da su danas kroz medije izložena nekim neprimjerenim oblicima plesa, ponekad im nije lako objasniti zašto je neki ples dobar, a zašto drugi nije. Kada je Bog dao ljudima dar izražavanja kroz pokret, on ples nije namijenio samo rijetkima koji će svoju vještinu pokazivati pred publikom. Bog nam je dao ples kako bismo Njega slavili cijelim tijelom. Kada djecu potičemo na ples bez namjere da se taj ples izvodi na nekoj pozornici, učimo ih izražavati svoje osjećaje i stanja kroz pokret, a s vremenom oni nauče razaznavati kakvi su oblici plesa čisti, a kakvi nisu.

Iz knjige „Kako odgajati dobru katoličku djecu“ Mary Reed Newland. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.