Tko zna kako se je osjećao izgubljeni sin iz Lukine prispodobe u trenutku kad je trpio najveću glad, oskudicu i odbačenost? Možda kao jadno siroče?! Spasilo ga je to što se ipak sjetio da ima živog oca. Svi ga imamo, ali ga se svi ne sjete…

Mnogi od nas lutaju svijetom u potrazi za utočištem, ali ga ne nalaze. Redovito bivamo povrijeđeni, prezreni, izdani, neprimijećeni, nenahranjeni, dok se bol u nama taloži. Lako zaključimo kako ovdje ne pripadamo (jer da pripadamo, bilo bi nam dobro). Pomislimo da smo se trebali roditi negdje drugdje – u drugoj (boljoj) obitelji, u drugom gradu, drugoj državi, na drugom planetu. Uvjereni smo da mora postojati mjesto gdje je bolje, gdje smo prihvaćeni i voljeni, korisni i poštovani, i zaključujemo kako je to Amerika, Njemačka, Zagreb, Mars.

Ako poduzmemo određeni napor i nekamo se preselimo, može nam zaista biti bolje. Možda pronađemo zadovoljavajući posao, pravog partnera/partnericu, prijatelje, kupimo toliko željeni Mercedes ili odjeću. Vjerujem da nam se u tom slučaju ipak samo zamagljuju oči i da u svojem zadovoljstvu na kratko zaboravimo kako smo i dalje siročad. A kad početno zadovoljstvo splasne, duboka bol siročeta ponovno pritisne dušu.

U današnje doba globalne povezanosti Internetom veoma je lako živjeti negdje drugdje, makar taj svijet u stvarnosti uopće ne postojao. Ne moraš podnijeti gotovo nikakav napor kako bi se preselio u zamamni svijet virtualnosti, koji te lako može uvjeriti kako napokon negdje pripadaš. No, kad se ekrani ugase, ponovno ostaješ sâm – u svojoj stvarnosti, i boli siročeta ti ponovno pritisnu dušu.

Čula sam kako neki ljudi kažu da čeznu za mjestom koje u stvarnosti uopće ne postoji. Imam dobru vijest za sve njih – mjesto za kojim čezneš zaista postoji. Ono nije tako daleko kao što misliš, već je blizu, nadohvat tvoje ruke. Obitelj, za kojom čezneš, također postoji. U tom si svijetu uvijek dobrodošao, prihvaćen od začeća, ljubljen od prvog daha. U njemu si stvoren za velika djela. U njemu si potreban.

“

Možda pronađemo zadovoljavajući posao, pravog partnera/partnericu, prijatelje, kupimo toliko željeni Mercedes ili odjeću. Vjerujem da nam se u tom slučaju ipak samo zamagljuju oči i da u svojem zadovoljstvu na kratko zaboravimo kako smo i dalje siročad. A kad početno zadovoljstvo splasne, duboka bol siročeta ponovno pritisne dušu

„

Možda si trenutno siroče, ali ni siročad ne nastaje slučajno. Siročići također imaju roditelje, nekada čak i na visokim položajima. Što ako si upravo ti kraljev sin/kćer, samo to ne znaš? Živiš u bijedi ne znajući da posjeduješ ogromno bogatstvo. Izgubljeni sin čovjeka na najvišem položaju, čije bogatstvo se ne može izmjeriti, a čija se riječ bespogovorno izvršava? A njegova je želja da saznaš svoje pravo porijeklo i vratiš se kući, kako bi te mogao imenovati svojim nasljednikom i okruniti te. Gladnu i usamljenu siročad u dronjcima proglasit će svojim sinovima/kćerima i tako im darovati novi identitet! I reći će:

Vi ste, naprotiv, izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela onoga koji vas posla iz tame u svoje divno svjetlo. Nekoć niste bili izabrani narod, a sada ste narod Božji; nekoć bez milosrđa, a sada ste postigli milosrđe. (1 Pt 2,9-10)

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.