Priznajte, momci, je l’ da mi znamo bolje od Crkve? Na kraju krajeva, ovo je dvadeset i prvo stoljeće i vremena su se promijenila. Moderan muškarac je potpuno sposoban sam odlučiti što je moralno, zar ne? Svi oni pametni i rječiti ljudi iz medija, politike i akademske zajednice koji podupiru pobačaj, kontracepciju, eutanaziju i homoseksualne brakove ne mogu biti u krivu, zar ne? Na koncu, svi znaju da nove i svježe ideje jednostavno moraju pregaziti one dvije tisuće godina stare. Nije li tako?

Nije.

Nažalost, ovim sam se uvodnim riječima samo trudio biti šaljiv kako bih prikazao kako mnogi katolici danas gledaju na crkveni nauk. Mnogi nasjedaju na laži kojima nam svijet maže oči, primjerice da bismo se trebali pobuniti protiv autoriteta Crkve i pape i sami odlučivati koji ćemo nauk slijediti ili ne slijediti. Ova apatija i moralni relativizam koji su sve prisutniji među ljudima, a temelje se na materijalističkoj kulturi bez moralnog kompasa, samu Crkvu i svijet dovode u ozbiljnu opasnost. Katolička je crkva jedna od posljednjih linija obrane protiv zla i ne smijemo dopustiti da je zavedeni pobunom uništimo iznutra. Crkva nikada ne smije podilaziti svijetu niti se „uklapati” u svijet. Mi živimo u svijetu, ali nismo od svijeta, naše oči moraju čvrsto biti uperene prema našem nebeskom domu.

Pravi katolički pobunjenici

Momci, ako osjećamo potrebu usprotiviti se nečemu, zašto tu energiju ne bismo utrošili u mnogo pozitivnijem smjeru, u smjeru koji vodi u Nebo? Tako je lako kritizirati Crkvu i pasti pod utjecaj raznih svjetovnih strujanja, ali možda bi pravi katolički buntovnik danas trebao tome pružiti otpor prigrljujući crkveni nauk, a ne odbacujući ga, slijedeći papino vodstvo, a ne potkopavajući ga. Ako uistinu želimo slijediti Kristov nauk, ne bismo li to trebali činiti po Crkvi koju je On sam utemeljio? Ako već želimo biti buntovnici, pobunimo se onda protiv svijeta i hodimo putem do Neba koji vodi kroz Katoličku crkvu.

Šest načina kako se katolički muškarci mogu na pozitivan način pobuniti protiv svijeta

1. 1. Okanimo se vjere na papiru. Ne možemo iz nauka Crkve birati što ćemo vjerovati, a što nećemo i pritom se praviti autentičnim katolicima. Slijedite crkveni nauk i iskreno u djelo provodite ono što vjera nalaže s povjerenjem da su dvije tisuće godina crkvene povijesti i nauka mudrije od naših „originalnih” ideja.

1. 1. 2. Ostavimo se oholosti i prepustimo se Gospodinu. Ovoj je temi posvećeno drugo poglavlje ove knjige. Potrebno je imati prilično velik ego i reći ne Kristu i njegovoj Crkvi! Ono što nam treba jest više poniznosti, potpuno predanje i iskrena posvećenost nakani da Kristovu volju u svemu stavljamo ispred svoje. Znam iz osobnog iskustva da kada „činim stvari na svoj način jer ja znam najbolje za sebe”, to nikada zapravo ne ispadne dobro.

1. 1. 2. 3. Obnovimo muževnost. Današnje društvo ne promiče pravu muževnost, a mi se tome oduprimo time što ćemo biti istinski Božji ljudi. Muškarce se omalovažava, marginalizira, lišava muškosti na svaki mogući način, a nama je boriti se protiv toga. Zauzimajmo se za one vrijednosti koje preziru oni koje se bore protiv svega što je istinski muževno. Budimo dobri muževi svojih žena. Budimo dobri očevi svojoj djeci. Budimo duhovni vođe svojih obitelji. Svjedočanstvom vlastitih brakova pokažimo snagu sakramenta ženidbe. Budimo muškarci koji se ne boje s drugima dijeliti Krista i odgovoriti na poziv za širenjem Radosne vijesti.

1. 1. 2. 3. 4. Raditi na osobnoj svetosti. U svojoj enciklici Christifideles laici (br. 16) sveti papa Ivan Pavao II. kaže: „Korijen je poziva na svetost u našem krštenju, a on se obnavlja po svakom drugom sakramentu, prvenstveno u Euharistiji. Budući da su kršćani zaogrnuti u Kristu Isusu i osvježeni njegovim Duhom, oni su ‘sveti’. Oni su stoga sposobni jasno pokazati ovu svetost te su odgovorni svjedočiti o njoj u svemu što čine. Apostol Pavao se nikada ne umara podsjećati kršćane da žive ‘kako dolikuje svetima’ (Ef 5,3).”

1. 1. 2. 3. 4. 5. Budimo radosni! Tako se lako izgubimo u svojim problemima da zaboravljamo biti radosni – to se događa meni i gotovo svima koje poznajem. No ne zaboravimo da su oko nas ljudi koji nas promatraju. Možda traže Krista promatrajući u kome bi ga prepoznali. Živeći na način da širimo Radosnu vijest, mogli bismo druge nadahnjivati svojom radošću i poticati svojom postojanom vjerom. Ako smo mrgodni, frustrirani, zaokupljeni sobom i osuđujemo Crkvu, takvi nikome ne možemo pomoći, te riskiramo vlastito spasenje.

1. 1. 2. 3. 4. 5. 6. Težimo za nebom, odbacimo svjetovno. Ovim je riječima sažeta poruka ove knjige! Nebo je naša konačna destinacija. Zemlja nije naš cilj. Mogu li nam oni koji nas kritiziraju pomoći da dođemo u Nebo? Hoće li se oni založiti za nas u trenucima nevolje? Ne, oni nas samo mogu povući u svijet u kojemu je premalo mjesta za Boga i kojemu su materijalizam i popularnost svakodnevni idoli. Nije lako činiti pravu stvar, ali dugoročno gledajući, svaki uloženi trud se isplati. Zašto ne bismo odabrali Nebo?

Postoji još jedna stvar koju istinski katolički buntovnik može činiti odbijajući se suobličavati sa svijetom, a ona prožima sve radnje koje smo dosad spominjali: svakodnevno ustrajno moliti. (…)

Ulomak iz knjige Randyja Haina Putokaz za nebo za prave muškarce katolike