Duhovnost

ZA ONE KOJI SU POZVANI NOSITI TERETE DRUGIH

Što zaista znači „položiti svoj život” „Bože, ovo Tvoje dijete pati, inače ne bi imalo potrebu povrijediti druge. Ja ću otvoriti svoje srce i duh kako bih postao jedno s njim. Dopustit ću ti, Gospodine, proći kroz Getsemanski vrt u meni kako bi upio njegovu bol u Sebe i tako ga oslobodio...ˮ

Što zaista znači „položiti svoj život”

Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.


Pomaganje gladnima i sl. nije „polaganje života za druge”!

Gospodin mi je rekao: „Nisi razumio što znači položiti svoj život, Johne!ˮ

Pomislio sam: „Ako samo odbacim svoje sebične interese i svoje grijehe i provedem nešto vremena pomažući drugima, to znači položiti svoj život.ˮ

Ali Gospodin mi je rekao: „Johne, tvoja sebičnost i tvoji grijesi su smrt, a ne život. Nisam rekao da položiš svoju smrt za druge, već svoj život.ˮ

Onda sam pomislio: „Ako predam vrijeme i snagu drugima te provedem život služeći drugim ljudima, to zasigurno znači položiti svoj život.ˮ

Gospodin je rekao: „Ne, tvoje vrijeme i snaga još uvijek nisu tvoj život. Rekao sam da položiš svoj život.ˮ

„Pa što je onda moj život?ˮ

Položiti svoj život znači nešto sasvim drugo

Rekao je: „Johne, što je Moj život?ˮ I onda mi je otvorio Sveto Pismo, kao što je to učinio za Kleofu i drugoga učenika na putu za Emaus (usp. Lk 24,27).

Ja i Otac jedno smo (Iv 10,30).

Tko je vidio mene, vidio je i Oca. … Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja (Iv 14,9-10).

Onaj koji me posla sa mnom je i ne ostavi me sama jer ja uvijek činim što je njemu milo (Iv 8,29).

Isusov je život Njegov odnos s Njegovim Ocem. On je ostavio nebo kako bi sišao na zemlju, ali nije nikada ostavio Svoga Oca.

Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? (Lk 2,49).

Kad je bio umoran, išao je na goru kako bi bio sa svojim Ocem. Taj odnos s Ocem, koji Mu je bio sam život, bilo je ono što je bio pozvan položiti!

Isus nam je pokazao kako…

Ako tko učini grijeh koji zaslužuje smrt te bude pogubljen vješanjem o stablo, njegovo mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći nego ga pokopaj istoga dana, jer je obješeni prokletstvo Božje (Pnz 21,22-23).

Razmišljajući o svojoj smrti na Križu, Isus je znao da je cijena koju mora platiti veća od tjelesne boli što će je iskusiti, a koja će trajati nekoliko sati. Ono neprocjenjivo što je morao platiti bilo je postati grijehom za nas: Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u Njemu (2 Kor 5,21).

Obratite pozornost na riječi da je Isus trebao postati grijeh, a ne grešan. Njegovo je srce prema Bogu ostalo čisto. On je ostao čisto, žrtveno Janje za Pashu, istovremeno ispunjen grijesima svijeta.

Trebamo još jedanput naglasiti da ne piše kako je trebao postati grešan. Mogao je nositi naše grijehe (usp. Iz 53,5) jer je postao poput nas – On je postao naš grijeh. Drugim riječima, on je ponio naše grijehe, kao što ručnik upija u sebe svu prljavštinu koju obriše. Međutim, On nije griješio: Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom (Heb 4,15).

On je bio Janje bez ljage. On je ostao čist. On je samo naš grijeh odnio na križ. Ali morao je postati poput nas u onome „u čemu je iskušan trpioˮ (usp. Heb 2,18).

Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Mt 27,46).

Isusu bi malo značilo da je samo tjelesno umro. Sveti Pavao je rekao: Umrijeti je dobitak (Fil 1,21).

Za Isusa bi, da nema našega grijeha, umrijeti značilo samo vratiti Svoj Duh onome tko Mu ga je dao (Prop 12,7). Iščekujući uskrsnuće, to bi našem Gospodinu, Sinu Božjemu, bilo radosno iznad svega. Veća je smrt, čak i za kratko vrijeme, odjednom biti ispunjen truljenjem zloće doslovce milijardi duša! To je bio daleko važniji način polaganja Njegovoga života i veća cijena za Isusa. Zbog toga je razloga, mnogo više nego zbog straha od tjelesne patnje i smrti, Isus povikao da, ako je moguće, ova čaša bude uklonjena od Njega (usp. Mt 26,39). Čak je i taj gubitak, koji je predstavljao najveću smrt za Njega, Isus propatio zbog nas.

Što je onda naš život? Što smo pozvani položiti za druge?

Kada primimo (prihvatimo) Isusa i kada smo ispunjeni Duhom Svetim, tada prvi put imamo potpuni pristup Ocu. Osjećamo se čisto i dobro.

Tko će uzići na Goru Jahvinu, tko će stajati na svetom mjestu njegovu? Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno (Ps 24,3-4).

Naša su srca poškropljena Isusovom krvlju (usp. Heb 10,22). Mi uživamo biti u Njegovoj prisutnosti tijekom zajedničkih slavlja, kao i privatnih pobožnosti. Naša su srca slobodnija i otvorenija u dijeljenju s braćom i sestrama. To zajedništvo u Njemu i prijateljevanje s braćom i sestrama postalo je naš život, naša radost.

Ta tko li će biti naša nada, radost ili vijenac dični – zar možda ne i vi? – pred Gospodinom našim Isusom o njegovu Dolasku? Vi ste doista slava naša i radost! (1 Sol 2,19-20).

Tijekom tjedna možda postanemo preopterećeni i umorni, ali nas bogoslužje podiže. Njegova Riječ čisti i mi smo opet slobodni posegnuti i dotaknuti Gospodina i druge. To je naš život. Oduševljenje koje osjećamo u čišćenju, naša sposobnost držati srca čistima i otvorenima za Gospodina i druge. Taj predivni osjećaj koji proizlazi iz životvorne sposobnosti da se ranjivo, ali i osvježeno, povežemo s Njim i s drugima – upravo to nas On poziva položiti u smrti za druge!

Možda smo s bogoslužja otišli svježi i čisti, poput radija koji više nema smetnje i može primati „emisijeˮ našega Gospodina, a onda naiđemo na brata ili sestru koji nam baš moraju reći najnoviji sočni trač. U tom trenutku moramo donijeti odluku. U iskušenju smo prigrliti svoju nanovo osvojenu pravednost govoreći:

Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik (a da odmah ubacimo klevetnik?). Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem (Lk 18,11-12).

ili

„Upravo si me očistio, Gospodine. Želim i dalje uživati u tom predivnom osjećaju.” Pa se isključimo. Odbijemo tu osobu. Izbjegavamo je. Tako nismo poput Galilejskog mora koje prima osvježenje s planina i izlijeva ga na nizinu. Postajemo poput Mrtvoga mora koje uzima sve od rijeke Jordan, a ne daje ništa zauzvrat. Stagniramo. Nismo naučili lekciju da će život svoj izgubiti onaj koji ga želi spasiti, a onaj tko ga izgubi, spasit će ga. Ovo bi bilo bolje: „Bože, ovo Tvoje dijete pati, inače ne bi imalo potrebu povrijediti druge. Ja ću otvoriti svoje srce i duh kako bih postao jedno s njim. Dopustit ću ti, Gospodine, proći kroz Getsemanski vrt u meni kako bi upio njegovu bol u Sebe i tako ga oslobodio.ˮ U Getsemanskom je vrtu Isus molio, i kao Bog i kao čovjek (ne pola Bog, pola čovjek, nego kao pravi Bog i pravi čovjek), nadišao je vrijeme i prostor kako bi postao naša trulež, naša sumnja, naš strah, naša ljubomora, naša mržnja. On je postao sve ono što predstavlja grijeh u svakoj osobi koja je tada živjela, koja je ikada živjela i koja će ikada živjeti na zemlji. To je bilo toliko naporno da su mu popucale kapilare pa se krvlju znojio (usp. Lk 22,44), što u medicinskom smislu znači da je gotovo umro! Otac je poslao anđela da ga ohrabri (redak 43). (…)

Zašto je Isusovo djelo u Getsemaniju od presudne važnosti

Od presudne je važnosti da oni koji su pozvani nositi terete drugih, shvate Njegovo djelo u Getsemanskome vrtu jer je to i njihov primarni poziv i zadaća. Mi trebamo pripraviti put Gospodinu (usp. Iz 40,3; Mt 3,3).

Kako? Što to treba pripraviti put Gospodinu? Puno toga, naravno – propovijedanje, učenje, kajanje itd. Ali temeljna, prvenstvena priprema je u srcu, u nošenju tereta. Pogledajte tu riječ – priprema. Svatko se na kraju treba ispovjediti. Kada nečije srce nije slobodno to učiniti, jedini način na koji se to može dogoditi je da Isus posegne kroz voljna srca koja će Ga pustiti da se poistovjeti s grijehom braće i sestara u njima i tek onda On može učinkovito odnijeti na križ njihovu zarobljenost grijehom, onoliko koliko je dovoljno da ih oslobodi, pa da se ispovjede.

Kada to učinimo, kada pozovemo Isusa da tuđu smrt prinese na križ preko našega tijela, tada to znači da čovjek „nosi svoj križˮ i tako postaje Isusov učenik (usp. Lk 14,27). (…)

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Otpusti svoju prošlost” autorâ Johna Lorena i Paule Sandford. Do nedjelje, 18. veljače, knjigu možete nabaviti po sniženoj cijeni od 70 kuna (redovna cijena iznosi 100 kuna). Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Posebna pogodnost za sve naše kupcepoštarina za narudžbu u vrijednosti do 200 kn iznosi svega 10 kn dok je za narudžbu iznad 200 kn besplatna!

Autori: John Loren i Paula Sandford

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh