Foto: Pixabay

Htjeli bismo imati izvrsno mišljenje, da bi nas hvalili na simpozijima, ispovjednik tapšao po glavi, ljudi coktali od divljenja svakoj našoj izjavi, na internet stavljali naše ime ili filmove. Želimo da ljudi čitaju samo naše knjige, da samo nas obožavaju i da se našoj djeci dive. Da hvale naše muževe, žene, da se dive našoj odjeći, da nam zavide na bogatstvu, obrazovanju, vanjštini i da nas svi gledaju s divljenjem, kao na kolosalni kip. Je li to uistinu dobro?

Za koga ti i ja sve radimo – za čije mišljenje? To iskušenje nije strano nama duhovnicima. Naime ono može stvoriti nekoga tko će u tuđim očima izgledati kao Herodov Hram, vrijedan divljenja, kao kip sa zlatnom glavom, sa zlatnim mislima

Ta igra, to pretvaranje, to obmanjivanje drugih i sebe? Mora se raspasti ono što je građeno za divljenje ljudskih očiju. Za koga ti i ja sve radimo – za čije mišljenje? To iskušenje nije strano nama duhovnicima. Naime ono može stvoriti nekoga tko će u tuđim očima izgledati kao Herodov Hram, vrijedan divljenja, kao kip sa zlatnom glavom, sa zlatnim mislima. Zašto zapravo ovo pišem? Zato što se želim svidjeti vama ili Bogu? Želim glumiti dobroga duhovnog oca? To je lako postići – dovoljno je svima laskati i nikoga ne opominjati, dovoljno je brinuti se o tome da svakomu govoriš što njegova taština očekuje. U subotu navečer mogu odslužiti misu sa strastvenom propovijedi, dirnuti ljude u srce, moleći za zajednicu, drhtavim rukama podizati hostiju da bi drugi vidjeli da sam ja pobožan svećenik, smješkati se okupljenima i preklapati ruke ispred nosa kao Karol Wojtyła.

Ali ta moja cijela usredotočenost, koja stvara dojam osobe usredotočenije od snajperista koji beretom cilja udaljenu metu, neće postići ono što mi je Gospodin odredio. Mogu pokušati dijeliti pričest gestom oca Pija, imajući dlanove premazane Dior parfemom s mirisom cedrovine, koja u primatelju budi ekstazu, ali kad si nasamo s Kristom, kada on sam drži misu, bez zajednice okupljene u svetištu, bez razmišljanja možeš „srediti“ Isusa u petnaest minuta, nudeći mu uslugu krvnika.

Udovica, neznana povijesti, ali ne i Bogu, ubacila je dva novčića. Nju nitko nije vidio, samo Bog. I u tome je tajna

Uvijek me je intrigiralo zašto je Luka tu priču o Herodovu Hramu, koja razotkriva naše licemjerje, smjestio upravo nakon ljudskomu oku nevidljiva događaja koji se je zbio na tome istom mjestu. Udovica, neznana povijesti, ali ne i Bogu, ubacila je dva novčića. Nju nitko nije vidio, samo Bog. I u tome je tajna.

Iz knjige „Nema više vremena” autora patera Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete kupiti ovdje.