Kasno je popodne. Sjedim na kauču i radim ono što inače izbjegavam – gledam televiziju. U mislima i srcu ponovno se borim protiv Boga i Njegovih zahvata u moj život. Ljutim se na Njega: taman se oporavim od nekih duhovnih borbi, a kad eto već iduća borba, i tako stalno. Glavom mi se kao nezaustavljivi tok rijeke, vrzmaju misli o mojoj obitelji, o najbližim članovima… Sestra je taman taj dan prošla izuzetno tešku operaciju, svi smo bili zabrinuti ishodom, iako nismo to pokazivali. Nastojala sam biti jača od super-junaka Hulka samo da moja okolina ne primijeti kako je i meni zapravo teško. Nekoliko bliskih ljudi zamolila sam za molitvenu podršku, nekoliko krasnih svećenika i dragih prijatelja je taj dan služilo svetu misu na nakanu da operacija bude uspješna. Kako je vrijeme prolazilo, uviđala sam koliko me zapravo nose molitve dobrih ljudi. Ne da se to opisati, to se treba doživjeti. I unatoč tome što je tijekom operacije došlo do više komplikacija, ipak je bila uspješna, Bogu hvala.

Voliš li čovječanstvo dovoljno da bi ga spasio?

I dok vrtim razne „filmove” o sestrinu zdravlju, u kratkoj reklami za neki film glumac postavi glavnom glumcu ovo pitanje: „Voliš li čovječanstvo dovoljno da bi ga spasio?” Naime, taj glavni glumac je imao ulogu nekog super-junaka koji je jedini imao moć spasiti Zemlju od opasnosti koja joj je prijetila.

Ta me rečenica vratila u realnost. Prestala sam redati „filmove” u glavi oko ishoda operacije i oporavka, o tome kako sve ovo nose moji roditelji, o tome kako su sestrin maloljetni sin i suprug kilometrima daleko od nje… I kao da je iznad moje glave ponovno zabljesnulo to pitanje, postavljeno meni osobno: „Voliš li čovječanstvo dovoljno da bi ga spasila?” Doista, kad bih imala tu moć da spasim Zemlju od zla koje joj prijeti, bih li imala dovoljno ljubavi da spasim čovječanstvo? Što to uopće znači – voljeti čovječanstvo?

Krenem promišljati o ovom pitanju i zapravo već nakon prve minute shvaćam: Ne, ja doista nemam u sebi te i takve ljubavi. Mislim, naravno da bih spasila one koji su mi dragi, koji su doista dobri ljudi i koji me nikad nisu ranili. Ali… Što je s onim drugima? Onima koji su me ‘nagazili koji su me ostavili da ‘krvarim’ nakon što su svojim riječima izranili srce; jesu li oni zavrijedili biti spašeni? Što je s tolikim ljudima koji čine zlo i u tome uživaju? I dok kalkuliram i zbrajam i oduzimam, shvaćam… Ne postoji nitko tko bi želio spasiti ovakvo čovječanstvo. Ma tko bi to bio toliko lud da žrtvuje svoj život za živote tolikih koji to ne zaslužuju? Jedva da sam tu misao domislila, u srcu mi se pojavljuje odgovor: Netko je to već jednom učinio.

Ma tko bi to bio toliko lud da žrtvuje svoj život za živote tolikih koji to ne zaslužuju?

Posramljena spoznajem – Isus iz Nazareta je imao dovoljno ljubavi da spasi čitavo čovječanstvo i dobre i zle, i pravedne i nepravedne, i skromne i ohole. On nije pitao tko će Ga slijediti, tko će biti Njegov učenik, tko će činiti dobro. Ne, On je samo s ljubavlju, bez svraćanja pozornosti na Sebe, bez potrebe za pljeskom i pohvalom – učinio nešto neshvatljivo. Dao život za svakog čovjeka na zemlji. Toliko čitam, toliko slušam o Njemu i tek sam sada dobila dio uvida u značaj i veličinu Njegove žrtve.

Doista je Neshvatljiv. No, ne pravi se On neshvatljivim, već Ga mi teško shvaćamo jer je totalno drukčiji od drugih. Dok stalno rastu naše potrebe za pohvalom, samopromocijom i pljeskom, On je „samo” molio i radio, pozivao na obraćenje. I nisu Ga shvaćali, već tada Ga nisu shvaćali, bili su često i grubi prema Njemu, ali On se nije dao obeshrabriti. Jako je dobro znao kakvi su ljudi i kakvo je čije srce. Itekako je znao kako Zlo može biti jako podmuklo i savršeno se kamuflirati u nježno janje dok prebiva u vučjoj koži. Ništa, ali baš ništa Isusu iz Nazareta nije bilo sakriveno, a ipak – nije odustajao.

Voli ljude kakvi jesu jer – drugih nema!

Na ovoj zemlji živim i ne tako mnogo godina, trideset i osam, i srela sam razne ljude. Ne znam je li bilo više dobrih ili zlih, čini mi se da ipak bijaše više dobrih. No svi oni dobri nisu svojom dobrotom mogli uništiti ranjenost koju bi nanio samo jedan od onih zlih ljudi. Znam samo da je izuzetno velik napor za mene oprostiti. Opraštati napose kad je u pitanju nepravda. Nastojim moliti za savršenu ljubav prema svakome i taj proces ide dosta sporo, ali polako napredujem. Kad si posvijestim kako sam samo ograničeno ljudsko biće, a ipak sam itekako dobro osjetila zloću ljudi, shvaćam ponovno koliko je velika bila Kristova žrtva. On je Bog, pravi Bog i pravi Čovjek i bolje od mene zna kakvi su ljudi, a ipak ima ljubavi za sve, za svakoga, ali baš za svakoga. Dok se borim protiv onog slabog, ljudskog i nesavršenog u sebi, odlučujem slijediti stope svog Učitelja – Ljubavi koja nije ljubljena.

Odlučujem i nastojim ljubiti sve, opraštati 70×7 i jednostavno u ljubavi susretati svakoga čovjeka bez obzira na to kakav i tko on bio. Ne tražiti trun u oku bližnjeg kad sam i sama toliko nesavršena. Shvatila sam da je doista najzdravije i najspasonosnije ljubiti jer smo ljubljeni. Bez uvjeta, bez kalkuliranja – jednostavno ljubiti čisto i iskreno poput malenih. Ili kako reče netko mudar: „Voli ljude kakvi jesu, drugih, naime nema.” 🙂